SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

... no još je ljepše ne zaboraviti ih!
Dvije, u prethodnoj „sitnici“ spomenute obljetnice u vezi s našom narodnom i državnom himnom odnose se na njezine stvaratelje: na sto pedesetu godišnjicu smrti njezina stihotvorca Antuna Mihanovića (1796. – 1861.) te na sto devedesetu godišnjicu rođenja njezina „uglazbioca“ Josipa Runjanina (1821. – 1878.). Preostale dvije tiču se najizravnije same nje, „Lijepe naše domovine“. Prva od njih manje je poznata, pa je treba malo šire objasniti.
Kao mlad, dvadesetpetogodišnji kadetski kaplar (časnički pripravnik još u činu dočasnika) Prve banske „regimente“ (pukovnije), pod zapovjedništvom budućega bana Josipa Jelačića stacionirane u Glini, već 1846. godine Runjanin je „melodizovao“, tj. uglazbio Mihanovićevu jedanaest godina ranije objavljenu pjesmu. Teško bi se moglo pretpostavljati da je time htio nešto više od proširenja vlastitog „repertoara“ pjesama koje je kao čovjek „zvonka grla“ i dobar pjevač te vješt „kitaraš“ rado i često izvodio bilo sam, bilo s društvom sebi jednakih mladih ljudi; najmanje pak je slutio što će se s njom događati premda je sa zadovoljstvom vidio da su je drugovi lijepo primili i rado pjevali.
Nije trebalo dugo čekati da i po tekstu i po melodiji simpatičnu, blagu, nadasve miroljubivu i domoljubnu pjesmu prihvate mladi ljudi diljem Hrvatske. Upravo tim putem došla je još iste, 1846. godine i u Zagreb, no, njezinu prihvaćanju i izvođenju protivili su se prije svega „nemškutarski“ i „mađaronski“ nastrojeni glazbenici, a za njima i domaći ljudi koji su u ilirsko i prvo poslijeilirsko doba ispunjavali ili borbenim napitnicama ili popijevkama u koralnom, religioznom i „poniznom“ stilu.
Tako je bilo sve do 1861. godine, kad je skupina učiteljskih pripravnika u Zagrebu zamolila katedralnoga koralista i učitelja pjevanja u Glazbenom zavodu i na „preparandiji“ Vatroslava Lichteneggera da već poznatu Runjaninovu popijevku udesi i za četveroglasni muški zbor. Lichteneggeru to nije bilo teško učiniti i time je, prije sto i pedeset godina, nastala prava prekretnica u povijesti te pjesme, pogotovo kad je ta obradba sljedeće godine bila i tiskana. Njezina je popularnost naglo porasla dotle da je bilo malo zborova po Hrvatskoj koji je nisu pjevali, i to je bio velik korak prema četvrtom njenom jubileju.
Bilo je to u vrijeme kad su mnogi narodi po svijetu već imali svoje himne, pjesme koje se pjevaju u osobito svečanim zgodama te koje su tada i u međunarodnim ili međudržavnim odnosima počele biti priznavane kao jedan od simbola nekog naroda ili države. To je bilo shvaćano tako ozbiljno da se povreda ili pogrda himne smatrala vrijeđanjem i dotične države odnosno naroda. Stoga se i u Trojednoj kraljevini osjetila potreba da se nađe ili stvori pjesma koja će biti proglašena narodnom himnom, ali se s konačnim izborom nerazumno oklijevalo. Neke (neostvarene) izglede za to imale su već poznate popijevke „Još Horvatska nij’ propala“ Ferde Livadića i „Prosto zrakom ptica leti“ Vatroslava Lisinskoga, a onda su se i najvrsniji pjesnici (Badalić, Preradović, Trnski i dr. ) te glazbenici (npr. Eisenhuth, Zajc) u domoljubnom zanosu prihvaćali posla da zadovolje tu opću želju i potrebu – sve uzalud. I da skratimo priču: na kraju je nakon natječaja prigodom otvorenja velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva prije sto dvadeset godina, u Zagrebu 1891., na prijedlog novinarskog urednika Dinka Politea upravo Mihanović-Runjaninova „Lijepa naša domovina“ bila izabrana i proglašena hrvatskom narodnom himnom te kao takva prvi put pjevana tada na otkrivanju spomenika Andriji Kačiću Miošiću koji i danas stoji u Ilici na početku Mesničke ulice.

P.S. U jednom kratkom – dugih niti nema! – prikazu Runjaninova života, pisanom prije više od sto godina, nalazi se zabilješka: „Zasluga je ponajpače profesora Fr. K. Kuhača, da nešto znademo o životu Josipa Runjanina i o postanku hrvatske himne ‘Liepa naša domovina’, ako i ne znamo još svega, što bi bilo vriedno zabilježiti, pak je i vrlo sumnjivo, da li ćemo ikada znati.“ Čini se da je to točno ne samo od riječi do riječi, nego i od slova do slova. Meni barem nije poznato da se netko prije dotičnoga Franje Kuhača (1834.-1911.) ozbiljnije zanimao za toga „ishitrioca“ i „uglasbioca“ koji je „melodisovao“ i „ukajdio“ – izrazi su Kuhačevi – najpoznatiju Mihanovićevu pjesmu. Poslije Kuhača pak svi, ako uopće pišu o tome, prepisuju ili od njega ili jedan od drugoga, i to manje o Runjaninu, a više o njegovu „slučaju“ s budućom himnom. Slučaj pak je „izumio“ sam Kuhač kratko napisavši: „Mladoga i vatrenoga našega rodoljuba Runjanina uzniela je Mihanovićeva pjesma tako, da je kušao za nju ishitriti napjev, pošto se nije našao ni jedan od naših tadašnjih glazbotvoraca, koji bi tu pjesmu uglazbio bio. … Melodija, koja je Runjaninu pri ishitrenju napjeva ‘Liepe naše domovine’ u ušima zujila, potječe iz trećega čina Donizettieve opere ‘Lucia di Lammermoor’. …“, što znači da mu je za napjev buduće hrvatske himne „dala povod tudja popievka“. Kao jedini dokaz za to, odnosno „da čitatelj uzmogne sam prosuditi zanimivi taj preobražaj,“ Kuhač daje ispise Donizettijeve i Runjaninove melodije bez ikakve muzikološke analize kojom bi pokazao u čemu je veza među njima. Ipak, sluteći zaključke koji uistinu iz toga slijede, Kuhač je dodao da je „napjev za hrvatsku pjesmu ‘Liepa naša domovina’ ishitrio patriotički vojnik, da nije Runjanin bio učeni komponista“, te „da je tudju melodiju preradio po glazbenoj tradiciji svojega naroda“, pa prema tomu „naša melodija … nije plagijat, već je slobodno preradjena i pohrvaćena“!
Svaka čast Kuhaču, ali zaboravio je reći gdje je i kako mladi podčasnik Runjanin, patrijarhalno odgajan i obrazovan u Vinkovcima te podvrgnut strogom vojničkom redu u Ogulinu i Glini, ne samo saznao za Talijana Gaetana Domenica Mariu Donizettija (1797.-1848.), nego i upoznao njegove opere tako dobro da je mogao iz njih uzimati arije te ih (amaterski, ali) uspjelo prerađivati i pohrvaćivati!? A dok se to ne sazna, neka bude dopušteno, na primjer, poneki „gornji fis“ ili silaznost melodije kod Donizettija i Runjanina – usprkos Kuhaču i njegovim nekritičkim prepisivačima – gledati kao slučajnu podudarnost, hrvatsku pak himnu smatrati izvorno hrvatskom!