SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Nema više mnogo onih koji će prepoznati mjesto prikazano na prvoj fotografiji uz ovaj tekst. I oni u zrelijoj dobi teško se prisjećaju, a mladi teško vjeruju da su u katnici na dnu fotografije dugo bila „Gradska slastičarna“ i „Generalturist“, a prije njih „Kraljevska kotarska oblast“, do nje u zgradi neobična izgleda – nisu to bili „izlozi“, nego četiri velika prozora i ulazna vrata u „Dom Jugoslavenske narodne armije“, a prije toga, još u nesocijalističkim vremenima, u jednu od čakovečkih kavana i restauracija, dugačka pak prizemnica (lijevo, iza automobila) bila je ni manje ni više nego – „Stanica Narodne milicije“, a poslije nje gradsko Stambeno poduzeće! Mimo nje morali su proći svi koji su išli državnom cestom ponekad samo do bolnice ili nogometnog igrališta nasuprot njoj, a ponekad i dalje do Šenkovca pa onda prema Štrigovi ili Murskom Središču. Bila je to, dakle, sjeverna strana današnjega Trga Republike u Čakovcu kakva je nastala sigurno u XIX. stoljeću ako ne, možda, i prije. Razumije se, to je samo ulična strana kuća iza kojih su se nizala dvorišta, gospodarske zgrade, druge stambene kuć(ic)e, obrtničke radionice, pa i objekti kakvi su bili uljara (nestala u požaru), „željezara“ (samo trgovina željeznom i sličnom robom) i sve drugo što se u tijeku vremena skupilo u jednom gradskom „kvartu“.
Taj opis, ne tako davnog izgleda tada još rubnog i u svakome smislu starinskoga dijela grada, zapravo je prisjećanje na svakako ne malu „kuražu“ potrebnu za odluku da se sve to sruši i ukloni te da se na istome mjestu podignu objekti novi, ne samo po izgledu i veličini, nego još više po sadržaju i namjeni. Tako je tamo sredinom osmoga desetljeća prošloga stoljeća nastalo ogromno gradilište. Na njemu je domaći Građevni kombinat „Međimurje“ prema vlastitim projektima – glavni i odgovorni projektant bio je Ivan Petrović, dipl. inž. arh. – dobrih desetak godina gradio kompleks od triju zgrada, tada iz taktičkih razloga nazvan „Dom omladine, boraca i JNA“, te robnu kuću popularno zvanu „Međimurka“. Čakovec je danas nezamisliv bez njih jer zatvaraju njegovu središnju transverzalu koja počinje na trgu ispred crkve i samostana.
Približno u sredini toga gradilišnoga prostora, a približno i u sredini vremenskoga trajanja toga obimnoga posla, potkraj 1981. godine, bila je dovršena zgrada namijenjena kulturi u najširem smislu te riječi. Takva joj je namjena bila utvrđena već mnogo ranije, dapače, njenu je izgradnju ipotaknula dugotrajna potreba da kultura u gradu dobije odgovarajući prostor. Stoga je već u idejnim nacrtima bilo predviđeno, a prema izvedbenim projektima i ostvareno, da najveći dio zgrade zauzima dvorana s više od petsto sjedala u gledalištu i pozornicom velikom te opremljenom poput najmodernijega kazališta i kinodvorane. Razumije se, i sve ostale prostorije u velikoj zgradi prilagođene su suvremenim zahtjevima kulturnoga života današnjega čovjeka, pa se u njima mogu u isto vrijeme, na primjer, održavati kazališna predstava i komorni koncert, ili prikazivati film i razgledavati slikarska izložba, ili uvježbavati igrokaz glumačke družine „Pinkleci“ i održavati skup velikog broja sudionika, ili „diskač“ bučiti svom snagom dok Škola animiranoga filma neće nikomu smetati niti će netko male filmske animatore ometati u poslu. Tek kad se to sve vidi, čovjek si postavlja pitanje: je li moguće da je kultura Čakovca dotad morala biti „zadovoljna“ s dvjema dvoranama Kino-poduzeća i jednom dvoranicom u tzv. Domu sindikata, nekadašnjem „kasinu“ čakovečkih trgovaca?!
U takvim okolnostima i uvjetima zaključak tadašnjih Vijeća udruženoga rada Skupštine općine Čakovec i Skupštine Samoupravne interesne zajednice kulture općine Čakovec, donijet 4. studenoga 1981., na njihovoj zajedničkoj sjednici, kojim se „usvaja elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti osnivanja radne organizacije Centra za kulturu Čakovec“ te istoga dana donijeta njihova odluka o osnivanju toga centra, tada još pod imenom „Dom kulture“, bili su samo formalan i logičan završetak materijalnih priprema i nematerijalnih predradnji za neobično velik korak i pažljivo pripreman zaokret u kulturnom životu grada i kraja.
Prvo što se u toj zgradi službeno dogodilo i čime je bilo označeno njeno otvorenje bila je svečana sjednica Skupštine općine Čakovec 27. studenoga 1981., prije ravnih trideset godina. Koliko se značenje pridavalo tomu događaju najbolje pokazuje to što je u nazočnosti više uglednih uzvanika proglašenje Doma otvorenim bilo prepušteno republičkomu ministru kulture –titula ovdje mu je pojednostavnjena i skraćena – tada poznatom reformatoru školstva Stipi Šuvaru. Obraćajući se pritom nazočnima, on je hvalio snažan i brz razvoj ovoga kraja i nazvao ga „pravim malim čudom“. Ono pak se očitovalo već onoga časa nečim što je dotad bilo nezamislivo u Čakovcu: u okviru svečanosti otvorenja koncert su održali Zagrebačka filharmonija i zbor Radio-televizije Zagreb s opernim solistima Aleksandrom Ivanović i Ivanom Jurišićem pod vodstvom Igora Kuljerića i uz recitatore Jelenu Gruić i Tonka Lonzu.

P.S. Novostvoreni Centar za kulturu – ne smiju se zaboraviti najzaslužniji za to Mira Kermek, još uvijek čvrsto vezana uza nj, Danijel Režek, Josip Siladi, Vinko Lisjak ispred mnogih drugih – odmah je postao voditeljem i organizatorom kulturnog života u gradu i okolici. Pritom nije ukidao postojeće oblike i sadržaje, nego ih je osuvremenjivao i proširivao dajući im nove mogućnosti. Tako je nastavio već tradicionalne - tribinu „Čakovec četvrtkom“ (od 1969. godine!) i „Majski muzički memorijal“ (od 1974.) – popularni ČČ i MMM – pa im s vremenom dodao (spominjem samo ono što se ne smije izostaviti) likovne izložbe (od 1982.), profesionalno dječje kazalište „Pinkleci“ (1987.), međunarodni „Jazz fair“ (1995.), jedinstveni časopis „Cooltura“ (1998.), za ljubitelje art-filma „Filmomaniju“ (1999.), festival kazališta za djecu „ASSITEJ“ (2000.) i tako dalje do sedam stotina pedeset programa godišnje! Po svemu tome, Centar se pročuo po čitavoj državi i nije mu problem u Čakovec dovesti bilo koje kazalište, najbolje glazbenike, najpoznatije „likovnjake“ i ostale „kulturnjake“ – jasno, u skladu sa svojim novčanim mogućnostima. Razumije se da zasluga za sve to pripada ljudima koji su se izredali na čelu kolektiva: Stjepanu Hranjecu, Veri Habek i Ladislavu Vargi, a i svima ostalima, među kojima su Božica Telebuh i Štefanija Gomzi kojih je čitav radni vijek izjednačen i vezan s Centrom za kulturu.