SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Tri dana poslije izlaska ove „Sitnice“, ali i sto pet godina prije toga, što znači 9. prosinca 1906., „kr. profesor u Petrinji“ na tamošnjoj učiteljskoj školi dr. Rudolf Horvat potpisao je jedan svoj relativno kratak tekst. Poslao ga je poštom u Varaždin gdje je četiri dana kasnije, 13. prosinca 1906., bio objavljen u tjedniku „Naše Pravice“, a ujesen 1908. bit će to predgovor „Povjesti Medjumurja.“, jednoj od njegovih knjiga. U njemu je iznio mnogo tada aktualnih službenih podataka o Hrvatima u zemljama „pod krunom sv. Stjepana“, posebno u Međimurju. Tamo je prije sto i jedanaest godina – prema redovitom popisu stanovništva 31. prosinca 1900. – bilo 81.115 stanovnika (gotovo četrdeset tisuća manje nego ove godine!), a od njih 75.683 ili 93,30 posto Hrvata i samo 4.401 ili 5,43%, odnosno manje od pet i pol posto „Magjara“, dok je ljudi ostalih narodnosti bilo 1.031 ili tek 1,27 posto.
(Prema tadašnjoj mađarskoj popisnoj metodologiji, narodnost se određivala prema materinskom jeziku pojedinca, pa se događalo da za dječicu do dvije godine starosti taj jezik, dakle i narodnost, nije bio popisivan jer se, tobože, „još ne zna“ kojim će jezikom dijete progovoriti, premda govoriti uči uz majku i od nje!– uz majku i ostale članove obitelji s kojima raste i uči! – govoriti i time priznati kojemu narodu pripada! Razumije se: bila je to „finta“ kojom je sustavno bio umanjivan broj nemađara, pa i Hrvata u državi. Za Mađare je to bilo obilato nadoknađivano podatkom o broju nemađara koji znaju čitati i pisati mađarski, za što su se, posebno poslije nagodbi 1867. i 1868. godine, zdušno i odlučno brinule brojne ustanove od škole i općine do pošte i suda.)
No, premda su takvo stanje objavljivale službene statistike i priznavale političke vlasti, Međimurje se nalazilo izvan granica „Trojedne kraljevine“! I to je bio povod Horvatu da u spomenutom predgovoru svojoj „Poviesti Medjumurja“ napiše: „To je evo razlogom zašto se svi rodoljubi hrvatski toliko zanimaju za Medjumurje.“
Je li to zanimanje uistinu bilo toliko, ili bi to trebalo primiti s izvjesnom mjerom opreza, ovisi o poznavanju tadašnjih političkih i svih ostalih okolnosti. Biskup Strossmayer, koji je jedini digao svoj glas za taj kraj 1861. godine, ostario je i onemoćao. Namjera Stjepana Radića da izdaje „knjižnicu“ za međimurske Hrvate ubrzo je bila zaboravljeni. S druge strane nadbiskup kardinal Jozsef Mihalovics – ne treba zaboraviti: kao mađarski revolucionar bio je čak osuđen na smrt! – sam je obuzdavao zahtjeve mađarskih unitarista za odcjepljenje Međimurja od Zagrebačke nadbiskupije. Nakon njega veliko je i učinkovito zanimanje za taj kraj pokazao zapravo samo povjerenik Rimske kurije za provedbu unutrašnje i vanjske reforme Franjevačkoga reda u Hrvatskoj i Slavoniji posljednjih godina XIX. stoljeća a potom i provincijal o. Vendelin Vošnjak koji je pred crkvenim vlastima postigao da franjevački samostan u Čakovcu usprkos žestokim nastojanjima protivnika – zna se kojih – pripadne Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, osnovanoj 3. lipnja 1900., a ne nekoj mađarskoj provinciji. (Kakav je to bio adut za jugoslavensku stranu na Mirovnoj konferenciji o miru u Parizu odnosno Versaillesu poslije 1918. godine, ne treba ovdje i sada raspravljati, ali da nije bio malen, nije teško zaključiti.)
Nema mjesta dvojbi da uspjeh o. Vendelina nije bio samo potvrda pripadnosti jednoga samostana jednoj „redodržavi“, nego je značio i učvršćenje narodnosne veze Čakovca i preko njega Međimurja – a preko njih i Prekmurja! – s matičnom zemljom i narodom kojemu prirodno pripadaju i od kojega „moraju“ biti pošto-poto ne samo formalno odvojeni nego i stvarno otuđeni. Pristalice takvog otuđivanja dobro su to naslutili pa su se očito trgnuli. Baš tako: trgnuli su se jer se ne mogu drugačije protumačiti neke činjenice koje su se dogodile baš neposredno poslije onoga što je taj skromni i pobožni fratar učinio ne iz „kaprica“ nego iz želje i potrebe za pravdu i pravednost – gotovo dva desetljeća prije Thomasa Woodrowa Wilsona. Na primjer, samo neštood toga :
Za Zrinske, posebno za Nikolu VII. (1620.-1664.) i njegova junačka djela učinjena doslovce „mačem i perom“ znalo se gotovo dvjesto i pedeset godina, ali tek na samom početku XX. stoljeća podignut mu je spomenik s porukom „Ne diraj Mađara!“ i, navodno, sa simboličnom prijetnjom zemlji u kojoj je bio ban! Pročelje čakovečke crkve sv. Nikole Biskupa stoljeće i pol izgledalo je skromnije nego danas njeno začelje, a baš tada bilo je ukrašeno kipovima svetih Franje Asiškog, Antuna Padovanskog, Nikole Mirskoga i Imakulate, ali tko će ih zapaziti kad se prolazniku i gledatelju veličinom i smještajem nameću mađarski kraljevi Stjepan i Ladislav!? Baš su se tada gradile osnovna i građanska škola te trgovački kasino. Baš se tada Károly Zrínyi „sjetio i smogao vremena“ pa napisao „Monografiju Čakovca“, panegirik „uspješnom“ pomađarivanju toga mjesta. I baš u njoj „slučajno“ je dobra polovica stranice posvećena baš tomu kako „će naš samostan udisati mađarski zrak ali će služiti tuđim interesima. U mađarskom nacionalnom moru (!) stvara se novi otok na kojemu neće zvoniti mađarska riječ nego će biti leglo ultra-hrvatskih težnja.“ I tako dalje, itd.
U takvim okolnostima pojavila se težnja i potreba da se na to odgovori. Od „svih rodoljuba hrvatskih“ koji se „toliko zanimaju za Međimurje“ samo se Rudolf Horvat prihvatio toga posla i – napisao „Poviest Medjumurja“. Koliko (ni)je u tome uspio – jednom drugi put.

P.S. Ne sumnjam u dobronamjernost upozorenja od drugih da većina osoba poimence spomenutih u prethodnoj „Sitnici“ („I Centar u centru pozornosti“) osim imena i prezimena imaju i svoje akademske naslove, a ja ih „suprotno običaju“ nisam naveo. Hvala na upozorenju za nešto što sam svjesno i znajući učinio. Napisao sam, naime, nešto duži tekst o Centru za kulturu, ali sam ga morao skraćivati jer je prostor za nj u novinama unaprijed strogo određen. Žrtvom takvoga skraćivanja bile su i čitave rečenice pa, nažalost, i ti naslovi koje inače bez ikakve rezerve cijenim i poštujem. Ispričavam se zbog toga dotičnima i onima koji su to zapazili, i uvjeravam ih da s moje strane nikakve druge namjere nije bilo osim da ne prekoračim predviđeni opseg teksta.