SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U protekle dvije-tri godine više je puta u ovoj rubrici bilo pisano o jednom događaju koji „službene“ i „priznate“ povijesti Čakovca i Međimurja niti ne spominju, premda je time što se dogodio – htio to netko priznati ili ne, odnosno sviđalo se to nekomu ili ne – ostavio dubok trag u tri-i-pol-stoljetnoj prošlosti toga grada i kraja. Sigurno pak je da bez nje, te naime i takve prošlosti, ni sadašnjost im ne bi bila takva kakva jest. Riječ je o hrvatskim franjevcima: oni su se 1655. godine odvojili od svoje mađarske subraće, premda su ovi nastojali to pošto-poto spriječiti. Odmah potom, njihov hrvatski poglavar o. Timotej Međurečki i hrvatski ban Nikola Zrinski doveli su ih u Čakovec. Osnivanjem ovdašnjega samostana dali su odlučujući „adut“ papi Aleksandru VII. da im 1661. godine – prije ravnih tri i pol stoljeća – dotadašnju kustodiju proglasi punopravnom hrvatskom provincijom u koju je, sasvim razumljivo, bio uključen i Čakovec.
Nekoliko desetljeća poslije franjevaca, potkraj XVII. stoljeća, hrvatski članovi još jednoga crkvenoga reda itekako važnoga za našu povijest i kulturu – pavlini ili „bijeli fratri“ – također su osjetili potrebu da se izdvoje iz zajedničke hrvatsko-mađarsko-njemačke redodržave i osamostale. Kao što im je razlog bio isti – nepodnošljiva mađarska supremacija među „jednakima“ – tako ih je i put do cilja vodio kroz slične „Scile i Haribde“, preko jednakih prepreka i zapreka. Nas pak se to i posebno tiče zato što su i ti redovnici imali svoj velik i poznat samostan „Sanctae Helenae supra Chaktornyam – Svete Jelene iznad Čakovca“ kod Šenkovca i rezidenciju sv. Jeronima u Štrigovi. Samostan im je, doduše, 29. travnja 1695. izgorio do temelja, ali su ga relativno brzo obnovili, pa je razumljivo da je bio na ponos i redu, i Crkvi, ali i kraju u kojem se nalazio.
Sva je sreća što su i pavlini tada imali svoga o. Timoteja u osobi učenoga i uglednoga te neslomljivoga Varaždinca Gašpara Malečića koji je stvar hrabro započeo i sretno doveo do uspjeha. On je 25. listopada 1684. zagrebačkomu biskupu Stjepanu Seliščeviću opširno i dokumentirano opisao stanje u pavlinskoj zajednici u kojoj su Hrvati podčinjavani i podcjenjivani. Zbog toga je na kapitulu (redovničkoj skupštini) 26. studenoga 1691. godine predložio da se hrvatska provincija odijeli od mađarske, ali je naišao na žestok otpor mađarske većine. Nakon ponovnog neuspjeha 1693. godine, on se u ime svih hrvatskih pavlina iscrpno obrazloženom molbom obratio Kongregaciji za širenje vjere, tzv. „Propagandi“, u Rimu, a ona je preko nuncija u Beču provjerila istinitost i opravdanost tih zahtjeva.
Duga je priča o tome što su sve Mađari poduzimali da osujete konačno rješenje toga spora i što je sve Malečić morao činiti da dobije pozitivnu odluku „Propagande“. Dvaput je slao u Rim svoje istomišljenike, ugledne pavline Ivana Krištolovca i Ladislava Ožegovića radi suzbijanja protivničkih rovarenja i podmetanja da bi tek u kolovozu 1700. dobio pristanak na odvajanje koje je napokon bilo provedeno na kapitulu hrvatskih i njemačkih pavlina 7. ožujka 1701. u Lepoglavi. Time ipak stvar nije bila okončana jer je slijedilo razgraničenje između nove i dijela stare provincije. Nije, naime, bilo sporno kojoj će provinciji pripasti samostan, na primjer, u Križevcima ili Sveticama, ali onaj „čakovečki“?? Jedni su ga htjeli dobiti i uzeti, drugi ga nisu htjeli dati i pustiti!
Rješenje problema našao je nitko drugi, nego – Malečić! Nije sam, nije ni svojim fratrima rekao – oprezno ili lukavo (?) da mu se ne prigovori pristranost! – nego je zamolio međimurske župnike, sve odreda svjetovne svećenike, da pismeno izjave kojim jezikom govore i koje su narodnosti njihovi župljani te kako im oni sami propovijedaju i – kako odgovore, tako neka bude i sa samostanom odnosno redovnicima. Župnici su se njegovoj molbi odazvali i posao obavili u prosincu 1701. – prije tristo deset godina – te ostavili pismeno svjedočanstvo:
„Mi, potpisani upravitelji župnih crkava u čitavome Međimurju između Drave i Mure pod vlašću čakovečkoga dvorca, na molbu časnih otaca Hrvata Reda sv. Pavla Pustinjaka u čakovečkom samostanu, ovim po svojoj svećeničkoj savjesti izjavljujemo, svjedočimo i tvrdimo da na čitavom području spomenutoga Međimurja materinski i općenit je samo hrvatski ili slavonski jezik kako u općoj [zajedničkoj, javnoj] upotrebi tako i u dijeljenju sakramenata pokore [ispovijedi] i braka te propovijedanja riječi Božje narodu – kako ćemo i pojedini od nas odmah izjaviti – te radi vjerodostojnosti potpisali i svojim pečatima potvrdili.“
Kao što su najavili u zajedničkoj izjavi, župnici su i pojedinačno potvrđivali isto. Na primjer, mihovljanski (i čakovečki!) župnik Stjepan Tatarić piše: „… ja u svojoj župi nemam nijednoga vjernika Mađara pa samo na hrvatskom jeziku dijelim sakramente pokore i ženidbe te svom narodu propovijedam Riječ Božju , a i sam ja sam Hrvat.“ Kao da su prepisivali jedan od drugoga, gotovo doslovce jednako napisali su i drugi župnici: belički Nikola Gracki, subotički Gašpar Kocijan, preloški Ivan Orač i donjovidovečki Ivan Josip Jarnić. Posebno su ipak spomena vrijedna svjedočenja župnika u Sv.Jurju u Trnju i Legradu. Prvi od njih, Danijel Lengyel, ispred potpisa umetnuo je: „A ja sam Mađar.“ Drugi pak, Stjepan Prekret, također Mađar, ponekad propovijeda i sakramente dijeli mađarski, ali ne svojim župljanima nego „susjednim prekomurskim Kanižanima“ koji povremeno dolaze u njegovu crkvu. Opunomoćenik feudalnoga gospodara Međimurja Henrik de Gvaltenberg svemu je dopisao: „Potvrđujem da gore navedena gospoda župnici uistinu borave u Međimurju, na području i posjedima koji pripadaju čakovečkom dvorcu, te da je opći i javni jezik ovdje hrvatski ili slavonski.“
Pred takvim dokazima svi su prigovori „pali u vodu“: Sveta Jelena iznad Čakovca pripala je hrvatskim pavlinima.

P.S. Reforme cara i kralja Josipa II. nemilosrdno su 1786. godine ukinule pavlinski red, njegove članove pretvorile u svjetovno svećenstvo i mnoge njihove samostane, dotad žarišta kulture i znanosti po Hrvatskoj, prepustile nezaustavljivom propadanju i uništenju. Morala su proći puna dva stoljeća, do 1972. godine, da se „bijeli fratri“ vrate u Hrvatsku. Ali samo u Kamensko i Svetice kod Karlovca. U Međimurje – (n)ikad više?!