SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Jedan sam od onih – mnogobrojnih? malobrojnih? ne usuđujem se niti nagađati! – koji poštuju sud i suce općenito, posebno ove naše čakovečke, ali … onako, na daljinu: ne želim s njima imati nikakvoga (razumije se, samo) službenoga, sudskoga i sudačkoga posla niti provjeravati iskustva onih koji iz sudske zgrade izlaze nasmiješeni ili namrgođeni, već prema tomu jesu li bitku s pravom – ne uvijek i s pravdom! – dobili ili izgubili. (Pogled na njih uvijek me podsjeća na bolničke hodnike: i tamo se ljudima na licu vidi izlaze li kao dobitnici ili gubitnici!) Već se naime prije dvije tisuće godina znalo da „summum ius“ u isto vrijeme može biti – često i jest! – „summa iniuria“, odnosno što je za nekoga čista i jasna pravica, drugi to može smatrati krajnjom i očiglednom nepravdom. Zato samo ponekad, izdaleka i površno saznajem što se s pravosuđem i sudstvom događa u demokratskom i, prečesto, „demokratskom“ svijetu koji zaboravlja temeljno pravilo prava i pravde: „Što ne želiš sebi, ne čini drugomu!“
No, „zaboravljanje“ toga pravila nije „izum“ našega vremena u kojemu i demokracija ima na stotine različitih lica i naličja. Prvi takav slučaj zabilježen je već na prvim stranicama Biblije gdje se opisuje kako je Kain ubio Abela ni kriva ni dužna i bez pravoga razloga. Premda posljedice toga – kao ni svih drugih – zločina ništa nije moglo poništiti ili ukloniti, on je odmah zahtijevao i kaznu kao nekakvu osvetu i naknadu za učinjeno zlo. O vrsti i visini (količini, jačini i sličnom) kazne odlučivao je dugo onaj tko si je to pravo prisvojio ili komu su to pravo drugi priznavali. Tako se je malo-pomalo stvorio sustav koji je najljepše bio označen uzrečicom iz turskih vremena „Kadija te tuži, kadija ti sudi“.
Razvitak društva i njegove svijesti pokazao je s vremenom da se ni to ne smije činiti onako kako se nekomu svidi, pa je sudska vlast bila odijeljena od upravne i zakonodavne, a njeno provođenje bilo je povjereno posebnim ustanovama – sudovima. Budući da i u njima rade ljudi koji mogu iz bilo kojega razloga pogriješiti, i u sudskoj vlasti ili pravosuđu uspostavljen je redoslijed po kojemu niži ili prvostupanjski sudovi ovise o višima, ili obrnuto: viši ili drugostupanjski sudovi nadziru i, ako treba, ispravljaju one niže, a i iznad tih postoje sudovi trećega stupnja. Tako danas kod nas postoje tzv. općinski sudovi koji su ipak mnogo više nego „općinski“ – na primjer: takav sud u Čakovcu nadležan je za čitavo Međimurje i sve općine u njemu; njihove odluke u slučaju potrebe (tzv „žalbe“) provjeravaju tzv. županijski sudovi, koji opet nisu takvi samo za pojedinu županiju nego pokrivaju više njih; napokon i iznad tih postoji tzv. vrhovni sud koji bi bio to što mu ime kaže kad ne bi i iznad njega bio, u našem slučaju, ustavni sud.
No, ova „sitnica“ nije posvećena onome što se kod nas mijenja dovoljno često i tako da se u promjenama – i sadržajnim i formalnim – nerijetko ni pravnici ne snalaze. Namjera mi je upozoriti na jednu važnu obljetnicu koja, čini se, prolazi nezapaženo i u sudstvu, a što bi onda tek javnost mogla znati o njoj?! Riječ je, naime, o povijesnoj činjenici da je u sklopu velikih promjena koje su se dogodile nakon austrijsko-mađarske nagodbe o preustroju velike monarhije pod habsburškom carsko-kraljevskom krunom, bio ukinut dotadašnji feudalni, zapravo još srednjovjekovni sustav sudovanja, a i mjesto njega bili su udareni temelji modernoj organizaciji sudstva. U okviru toga „zakonski članak“ XXXI. iz 1871. godine odredio je da se u čitavoj državi osnuju tzv. kotarski (s „gruntovnicom“) kao prvostupanjski i „sudbeni stolovi“ kao sudovi drugoga stupnja te „Stol sedmorice“ kao najviše sudsko tijelo u državi. Odmah je bilo predviđeno da za Međimurje i njegova dva kotara takvi sudovi budu u Čakovcu, i oni su 1. siječnja 1872. – prije ravnih sto i četrdeset godina! – uistinu počeli postojati i djelovati. Uz ne malu najamninu od 2100 forinta – Feštetiću su je plaćali država i mjesto u odnosu 2:1 – bili su smješteni u palači Staroga grada iz koje se već poodavno iselila uprava veleposjeda, a poslije prestanka rada tvornice šećera bilo je u njoj dovoljno prostora i za druge namjene.
Tako je Čakovec iznenada postao mjesto s važnim sudskim ustanovama koje su mu naglo podigle ugled i u ovome kraju i u cijeloj državi. No, ne za dugo: na zahtjev županijskih vlasti iz Zalaegerszega čakovečki Sudbeni stol već je 1. rujna 1875. bio ukinut a Međimurje stavljeno u nadležnost onoga u Velikoj Kaniži i Stola sedmorice u Pečuhu. Kotarski pak sud ostao je u Starome gradu samo do 1. svibnja 1888. kad je zbog Feštetićeva otkaza bio preseljen u drugu njegovu zgradu. Feštetićevu zgradu ne previše prikladnu za takvu ustanovu. Možda je i to pomoglo da država i trgovište ponovo ujedine snage i sredstva, pa podignu zgradu u kojoj se i danas nalazi ne više kotarski, nego sam Općinski sud.

P.S. Kad bi čovjek povjerovao sve što nađe napisano u ozbiljnim knjigama – ili onima koje to samo hoće biti – saznao bi, na primjer, da je prije sto četrdeset godina (1872.) u Čakovcu postojala i „kraljevska zakonodavna stolica“, što bi bilo nešto kao parlament, narodna skupština ili, prema hrvatskom nazivlju, sabor koji u suvremeno organiziranim državama jedini ima zakonodavnu vlast, to jest pravo i vlast donositi zakone kojih se svatko mora pridržavati. Razumije se, za Čakovec, tada mjestance s manje od dvije i pol tisuće stanovnika na krajnjoj periferiji mađarske države, bila bi to velika i dosad nepoznata čast, ali i „potreban ispravak“ onoga što je prije stotinu i nešto godina (1905.) napisao profesor Državnoga zavoda za obrazovanje učitelja u Čakovcu Károly Zrínyi u svojoj „Monografiji [još ne grada] Čakovca“. On, naime, „nije znao“ za tu „zakonodavnu stolicu“ u Čakovcu, pa je spomenuo samo „törvényszék“, što – prema dobrom poznavatelju i hrvatskoga i mađarskoga jezika (a očito i njihove pravosudne terminologije!) te piscu dosad najboljega rječnika tih dvaju jezika Lászlu Hadrovicsu – ipak ne znači „zakonodavna stolica“ (u najboljem slučaju, prema sastavnim dijelovima te složenice, ta bi „stolica“ bila samo „zakonska“, što nije isto!), nego samo – „sudbeni stol“ koji je daleko od toga da daje ili donosi zakone. !! O njemu pak je dovoljno rečeno u gornjem tekstu.