SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad sam nedavno, na početku protekloga prosinca, pisao o tome kako su se hrvatski pavlini ili „bijeli fratri“ odvojili od svoje mađarske subraće i osnovali vlastitu „redodržavu“ ili samostalnu provinciju i pritom uspjeli zadržati, odnosno dobiti samostan sv. Jelene kraj Čakovca, nije bilo moguće o tome crkvenome, danas već slabo poznatome redu napisati nešto više. S obzirom na ulogu koju je taj red odigrao u hrvatskoj povijesti, posebice pak na trag koji je ostavio u hrvatskoj kulturi, taj nedostatak svakako treba popraviti i nadoknaditi.
Pavlini, kako se obično i skraćeno naziva crkveni red sa službenim i potpunim nazivom Red braće sv. Pavla prvoga pustinjaka, nastao je 1215. godine tako što je pečuški biskup Bartol okupio „samostalne“ ili pojedinačne pustinjake raspršene po Mađarskoj i Slavoniji te tako stvorio prve njihove koliko-toliko organizirane zajednice. Nešto kasnije, ostrogonski kanonik Euzebije (+ 1270.), kad se i sam pridružio pavlinima i postao poglavarom jednoga takvoga samostana, zatražio je da Crkva prema svojem običaju takve zajednice odobri i potvrdi. Papa Urban IV. (1261. – 1264.) to je i učinio te novomu Redu dao pravilo sv. Augustina i ime prvoga od poznatih kršćanskih pustinjaka.
(Sv. Pavao Pustinjak bio je iz bogate obitelji u egipatskoj Tebi (228. – 341.). Kao kršćanin, za progona cara Decija 249. godine najprije se sakrio, no, kad su rođaci izdali njegovo skrovište, povukao se u pustinju i u jednoj špilji sam živio devedeset godina. Prema legendi, gavran mu je donosio kruh, a lavovi čuvali ulaz u špilju. Tek pred smrt, saznao je za nj i posjetio ga drugi pustinjak, sv. Antun Veliki (250.-356.) koji ga je ubrzo potom, kod ponovnog posjeta, našao mrtva i pokopao. Kosti su mu 1240. godine bile prenijete u Veneciju i 1381. u Budim. Ne može se, dakle, sv. Pavlu Pustinjaku pripisivati osnutak Pavlinskoga reda, iako taj red nosi njegovo ime.)
Među pavline rado su stupali ljudi svih staleža, pa se Red vrlo brzo raširio osobito po Srednjoj, ali i Zapadnoj Europi. Na vrhuncu svojega razvoja imao je nekoliko tisuća članova u više od dvjesto samostana, od toga dobru polovicu (127) u zemljama pod krunom sv. Stjepana. Prvi njihov samostan u našim krajevima 1244. godine u Dubici osnovao je nadvojvoda Koloman, a slično su nastali samostani u Remetama kraj Zagreba (1272.), u Gariću u Moslavini (1295.), prije 1300. godine nastao je i samostan sv. Ivana na Gori iznad Metka u Lici. Njihovo širenje na hrvatskome tlu bilo je nastavljeno i u XIV. stoljeću, kad su bili osnovani i podignuti samostani u Donjoj Bakvi, današnjoj Špišić Bukovici (oko 1301.), na Zlatu u Petrovoj gori između Vojnića i današnjega Gvozda (oko 1303.), u Strezi kod Pavlin Kloštra i na Spasovcu kod Senja (1364.), na Gvozdu kraj Modruša (oko 1364.), na drugoj strani Senja u „Vlaškoj dragi“ (1390.), kod Čepićkog jezera u Istri (1395.), napose pak u Lepoglavi (oko 1400.).
Ni sljedeća stoljeća nisu zaostajala u tome, no neka bude dovoljno spomenuti da su pavlini došli i u Međimurje. Tu su im u blizini Čakovca prvi samostan 1376. godine osnovali erdeljski vojvoda Stjepan Lacković (Lackfy) i brat mu Dionizije kad su dobili taj kraj u posjed i tako postali hrvatskim velikašima ali zakratko: ostat će ne samo bez posjeda nego i bez glave na Krvavom saboru u Križevcima već 1397. godine. Ipak, njihova zadužbina, samostan – najprije „Majke Božje i svih svetih“ a tek kasnije „svete Jelene“ – ostao je žarište vjerskog i kulturnog života čitavoga kraja, koje će u XV. stoljeću dobiti svoju „podružnicu“ u Štrigovi. Usprkos svim nedaćama koje su pogađale samostan, on će to ostati sve do ukinuća Reda 1786. (ne 1782.!) godine i onda nažalost žalosno propasti – ne svojom krivicom.
Premda se pavlini nazivaju „pustinjacima“, ubrzo poslije svojega nastanka oni to nikako nisu bili; dapače, bili su smatrani i nazivani „gospodskim redom“. Stekli su neprocjenjive, povijesne zasluge za razvoj sveopće kulture, znanosti, školstva, obrta i gospodarstva u Hrvatskoj. Iz svojih su redova dali mnoge crkvene i svjetovne dostojanstvenike, priznate znanstvenike, poznate umjetnike, dobre gospodare – gotovo da nema područja ljudske djelatnosti onoga doba na kojemu ne sja barem neko njihovo ime. Stoga se i ovo skromno podsjećanje na njih može zaključiti riječima jednoga izvrsnoga poznavatelja njihova djela i povijesnih zasluga: „Pavlini su preko pet stotina godina bili tješitelji hrvatskoga puka, savjetnici hrvatskih plemića i velikaša, podržavatelji hrvatske knjige , odgojitelji mladeži, promicatelji umjetnosti, stvaratelji kulture.“

P.S. Nadam se da mnogi koji su mi u protekla tri-četiri tjedna uputili blagdanske čestitke – zahvaljujem svima i uzvraćam lijepe želje! – ne misle to što su napisali, ili barem ne tako kako su napisali. Naime, svoje su lijepe i dobre želje za zdravlje, sreću, zadovoljstvo i tako dalje, pa čak i za napredak, poslovni uspjeh i slično ograničili na jedan jedini dan u 2012. godini, na blagdan Nove godine. Kako to mislim, gotovo uvrijeđeni i već u samoobrani, pitaju me oni kojima sam se usudio to izdaleka spomenuti. Pritom se odmah pozivaju na tipizirane i šablonizirane razglednice koje su preuzele ulogu sadržajnog i likovnog form(ul)iranja svačijih novogodišnjih želja. A svi hrvatski pravopisi – spominjem samo najnovije: Babić-Finka-Mogušev i tzv. „Matičin“ koje bi i sadašnji školarci morali poznavati i po njima se ravnati – propisuju da samo posebni nazivi pojedinih dana u godini počinju velikim početnim slovom. Tako, na primjer, Božić, Uskrs, Dan državnosti, Svjetski dan mira, Blagdan rada, Međunarodni dan kazališta, Veliki petak itd., pa tako i Nova godina (nikako „Nova Godina“) 1. siječnja ili Stara godina poput „Silvestrova“, 31. prosinca. Svaki od tih dana traje (samo) dvadeset četiri sata i ne treba ih miješati, npr., s Mjesecom knjige ili Godinom borbe protiv pušenja i sl. koji traju koliko im naziv govori. Nikakvoga pak razloga nema da se godina koja traje od prvoga siječnja do trideset prvoga prosinca, bez obzira je li sretna ili nesretna, suha ili vlažna, rodna ili nerodna, pa onda i nova ili stara pretvara u vlastito ime kad ona to ni po čemu nije. (Najugodnije pak sam se osjećao kad mi je netko na tipiziranoj čestitki poželio „uspješnih svih 365 dana“ u ovoj – prestupnoj! – godini!)
Sa svoje pak strane, svima koji ne misle na takve „sitnice“ – premda i one mnogo znače – ponovo želim da im (čitava!) nova, 2012. godina bude sretna, uspješna itd.!