SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Bez obzira na ono što se govorilo i događalo pedeset i još koju godinu prije toga, mora se priznati da je u pripremama za oslobođenje Međimurja na Sveti post, tj. 24.prosinca 1918., grad Varaždin imao važnu ulogu. Naime, kad je predviđeni prelazak hrvatske dobrovoljačke vojske preko Drave 5. prosinca 1918. bio odgođen na neodređeno vrijeme, taj Međimurju najbliži prekodravski grad postao je središtem i sjedištem priprema za novu akciju. Kao i u drugim zemljama koje su se odvajale i osamostaljivale od Austrije i Mađarske kao okosnice propale Monarhije, i u Hrvatskoj kao cjelini i u pojedinim njezinim dijelovima (županijama i „slobodnim kraljevskim gradovima“) poslije 29. listopada 1918. vlast su preuzela tzv. narodna vijeća, pa je i u Varaždinu bilo osnovano Narodno vijeće za grad i županiju koje je, razumije se, znalo što se u gradu događa te to podržavalo i pomagalo.
Na čelu toga varaždinskoga Narodnoga vijeća kao njegov predsjednik bio je kanonik Čazmanskoga zbornoga kaptola Milan Kučenjak. Premda je bio već u „poodmakloj“ dobi, ta čast i dužnost nisu mu bile povjerene – a on ih prihvatio – samo „honoris causa – iz počasti“ nego ih je obavljao ozbiljno i uspješno. O tome se danas malo zna jednako kao i to da je taj čovjek „naše – međimurske! – gore list“.
Bio je, naime, rođen 31. srpnja 1844. u Nedelišču, i to ne slučajno, jer mu je majka Franciska iz Bisaga u Hrvatskom zagorju, gdje je živjela s mužem Andrijom, službenikom na imanju grofa Karla Draškovića, došla ovamo „u pohode k svojemu rodu i tu ju je porod zatekao“, nego zato što je bila odavde i došla roditi kod svoje majke. Čak je mali Milan duže ostao u Nedelišču ili pak je češće dolazio ovamo; zna se, naime, da je kao dijete, boraveći ovdje kod majčinih roditelja, gledao Jelačićevu vojsku u Međimurju, a tu je i započeo svoje školovanje. Nastavio ga je u Bjelovaru i Zagrebu gdje je, umjesto odlaska na studij medicine kako je najprije namjeravao, završio bogosloviju tako uspješno i brzo da zbog premlade dobi nije mogao biti odmah zaređen. Pošto je kao prefekt u plemićkom konviktu dočekao propisanu dob, bio je 1866. godine zaređen i potom namješten kao kapelan, altarista kod sv. Florijana i vjeroučitelj na gradskoj djevojačkoj školi u Varaždinu. Tu su ga zapazili pjesnici Petar Preradović i Vladislav Vežić te preporučili barunu Metelu Ožegoviću, „kolatoru“ (pokrovitelju) župe u Podbeli, koji ga je 1871. godine uzeo za tamošnjega župnika. Uz toga poznatoga „Ilirca“ službovao je dvanaest godina, sve dok 1883. nije prešao u Ivanec. Tu je punih dvadeset i sedam godina bio župnik, a o njegovu djelovanju i ugledu dovoljno govori činjenica da je dugo bio i „podjašprišt“ (podarhiđakon).
Svakako ne bez zasluga i razloga, 1910. godine bio je imenovan kanonikom Čazmanskoga zbornoga kaptola kojemu je sjedište bilo (i još je uvijek) u Varaždinu, pa je zato i on od tada boravio u tome gradu, uključio se u njegov život i u burnim vremenima Prvog svjetskog rata, a još više poraća, mnogo pridonio rješavanju nastalih socijalnih, kulturnih i političkih problema.
Već u roditeljskom domu susretao se s uglednim i vodećim imenima ilirskoga pokreta, a viđao se s njima i za vrijeme školovanja – kasnije će vrlo prisno prijateljevati, uz ostale, i s biskupom Strossmayerom, pa se s njim dopisivati i uzajamno se posjećivati. Stoga je razumljivo što je i sam prihvaćao njihove ideje, a stekao je i naviku pisanja za javnost. Zapaženim člancima surađivao je u varaždinskim novinama „Naše Pravice“ i kasnije „Volja Naroda“ (sam neće za dva mjeseca doživjeti spajanje toga lista s „Međimurskim Novinama“ u „Glas Međimurja i Zagorja“!), a nerijetko se javljao i u časopisima za mladež („Bosiljak“, „Napredak“ i dr.).
Kao župnik u Podbeli i napose u Ivancu ozbiljno se i smišljeno bavio gospodarstvom ali ne po načelu „Pleti kotac kao otac!“ Mnogo je proučavao stručnu literaturu pa se, primjenjujući iskustva naprednih zemalja Zapada, vrlo brzo pročuo kao napredan i uzoran voćar i vinogradar, a posebna su mu ljubav bile pčele. Bio je jedan od inicijatora i osnivača varaždinske podružnice Hrvatskoga gospodarskoga društva; kao njegov vrlo aktivan član držao je mnoga predavanja po mjestima zapadnoga dijela Varaždinske županije, a dio svojih saznanja i iskustava objavio je u vrlo popularnim knjigama „Pčelarstvo“ i „Marvogojstvo“ (izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu) i drugima. Na primjer: kad je bio uveden metrički sustav mjera mjesto srednjovjekovnih funta i stopa, on je prvi, a čini se, i jedini odmah u novinama „Pučki prijatelj“ objavio opširne i praktične upute o primjeni tih tadašnjih novosti, a kako je time pogodio u srž stvari i potrebe običnoga čovjeka, vidi se i po tome što su te njegove upute bile pretiskane i kao brošura objavljene u osamnaest (18) izdanja!! Kao gospodarstvenik posebno se istaknuo kad je u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća filoksera napala vinograde po Hrvatskom zagorju i širokoj okolici te zaprijetila njihovim potpunim uništenjem; riječju i djelom, posebno svojim vlastitim primjerom bitno je pridonio tomu da Zagorci ne ostanu „bez goric i –razumije se – brez pijače“.
Da se ne misli da je na račun svega toga zanemario svoj svećenički poziv, treba reći da je bio svećenik „na mjestu“ – kao takav postao je kanonikom – a dio svojih pastoralnih iskustava pretočio je u molitvenik „Vjera, božji dar“ objavljen u tri izdanja, a vjernici su ga tražili još dugo poslije njegove smrti. Za njegov ljudski i svećenički profil nije nevažno spomenuti da je prvu zadušnicu za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Varaždinu 1869. godine služio upravo on kao mladi svećenik: kad još nije mogao/smio drugdje, učinio je to na vlastitu odgovornost u crkvi sv. Florijana gdje je bio altarist. Čitavoga se života isticao svojim domoljubljem pa je razumljivo da je često imao neprilike s onima koji su drukčije mislili, a i da se svojski zauzimao i za oslobođenje Međimurja 1918. godine.
Taj naš zemljak umro je u Varaždinu 16. siječnja 1922. – prije devedeset godina – i dva dana potom bio pokopan na varaždinskom groblju gdje počiva u miru: očito ga malo tko i vrlo rijetko spominjanjem uznemiruje.

P.S. Ponovo sam pokušao ime Milana Kučenjaka – prije svega zato što u njemu vidim Međimurca više nego samo po slučajnom rođenju u Nedelišču (ne Nedelišću!) – pronaći u meni dostupnim leksikonima, enciklopedijama, povijestima i sličnoj literaturi (a nema je malo!). Moram li reći o čija sam se sve imena spoticao, ali da od Kučenjaka nisam našao ni „K“?