Spasimo Hrvatsku, postavimo Čačića za kralja!

Destruktivna bahatost (oholost, nadmenost, umišljenost, uobraženost) postala je osobina mnogih javnih osoba koje su umislile da su i iznad društva i iznad svih pravila. Sličnu bahatost (i) ovih dana iskazuju i prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, i nogometni mešetar Zdravko Mamić, i nadbiskup Željko Puljić, i sudac Ivan Turudić, i bivši premijer Ivo Sanader, i bivša premijerka Jadranka Kosor, i bivši predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić... Svi se oni prema okolini ponašaju podcjenjivački, prave se važni i nemaju poštovanja ni prema kome drugome osim prema sebi i sebi sličnima. Stručnjaci kažu da je bahatost prije svega posljedica nesigurnosti i, dodao bih, lošega odgoja, primitivnosti te nekulture. Bahati brbljivci su uglavnom mali, priprosti ljudi, što ne znači da oni nemaju kvalitete ili izraženih izvrsnosti. Teško je ne složiti se s Voltaireom koji kaže da se oholost malih sastoji u tome da neprestano govore o sebi, a oholost velikih u tome da o sebi ne govore nikada. Oholice su ujedno i isključivci čije su pretežite karakteristike pomanjkanje tolerancije, nesnošljivost, zadrtost i uskost. Čačić ne podnosi glupost. Tuđu, naravno. Svoje nikad nije svjestan. On je početak i kraj svega u hrvatskoj politici, a sada, trenutno, i u hrvatskoj vlasti.

Lijenčine i paraziti

Nije se šef HNS-a libio čak ni u predizbornoj kampanji vrijeđati one čije je glasove tražio: „Ako se bilo tko sjeti bilo koje druge opcije, neka mi se odmah javi, posumnjat ću u njegovu zdravu pamet!“ Sudeći po Čačićevu tumačenju, u Hrvatskoj je više od tri milijuna budala ili maloumnika, među kojima je i, naravno, moja malenkost. Svi oni koji traže svoja prava za Čačića su neradnici, lijenčine i paraziti, bez obzira je li riječ o radnicima Diokija, Zračne luke Zagreb ili, primjerice, Dalmacijavina. Ti radnici, kaže Čačić, mjesecima ništa ne rade, a traže plaće. Najbolji u Hrvatskoj su – zar ste sumnjali?! – Vesna Pusić i Čačić. Tko to kaže? Čačić, naravno. Na izbornoj konvenciji HNS-a, koji će voditi i sljedeće četiri godine, svoju je stranku okarakterizirao najboljom. Sreća je što hrvatski građani imaju HNS koji je jedini sposoban izvući državu iz krize.
Nakon što podignu Hrvatsku na noge, HNS-ovce će u pomoć pozvati Talijani, Irci, Grci, Britanci, pa i – zatreba li im – Kinezi. Čačić će – zar ste stvarno sumnjali u to?! – prvo spasiti Hrvatsku, a potom i ostatak svijeta. On je jako, jako važan. Tko to kaže? Čačić. Važan i ispravan. Usprkos svim aferama. I usprkos činjenici da je postao važan samo zato što je HNS koalirao sa SDP-om te što je mali, uglavnom petpostotni partner uspio izreketariti velikog partnera za – brat-bratu - desetak saborskih mjesta.

Oboljeli od vlasti

Čačić pokušava stvoriti dojam u javnosti da je on sam, uz V. Pusić, naravno, osvojio izbore te da su Vlada on i V. Pusić. I dirigenti, i svirači. Jedan unutarnji, drugi vanjski. Svi ostali ministri, pa i premijer Milanović, njihovi su statisti. S – možda – izuzetkom Slavka Linića. Za Hrvatsku je najbolje, producira se Čačić neumjereno, da HNS vodi politiku. Što je, naravno, protivno volji većine građana Hrvatske. Čačićevo samoreklamiranje jest vrsta teško izlječive bolesti ili, kako je to ovih dana uvijeno precizirao predsjednik Vlade Zoran Milanović - imperijalne bahatosti, bolesti od vlasti. Zaista je neracionalno, pomalo i glupo pored Čačića imati Vladu. I Sabor. Čačića treba postaviti za kralja i na taj način spasiti Hrvatsku. S čime bi se, vjerujem, složio i nadbiskup Želimir Puljić, pod uvjetom da kralja postavlja Crkva. Kako kaže njegova presvijetlost, Crkva je iznad države i iznad svjetovnog zakona. Puljić je pljucnuo u svjetovnu Hrvatsku te otvoreno njenoj vlasti rekao da je ne priznaje. Osim kada ta vlast odriješi kesu za potrebe Crkve i njezinih nedodirljivih svećenika. Iako je za zločin Nedjeljka Ivanova znao možda čak i dvije godine, Puljić nije ništa poduzimao. Iako je bio dužan, Puljić nije pedofilčinu prijavio policiji, već je zataškavanjem bodrio Ivanovu slične svećenike koji će, sudeći po hrvatskoj praksi, završiti s nekoliko očenaša i zdravomarija te uživati samostanske blagodati.

Puljić relativizira zločin

Kada su novinari Puljića pitali zbog čega Ivanovljevo zlostavljanje djece nije prijavio policiji, oholi nadbiskup odgovorio je: „Ja sam sve proslijedio Vatikanu. Boli me da se moram ovime baviti u korizmenom vremenu. Mirne savjesti sam učinio ono što Kongregacija propisuje. Nisam ja neki organ koji surađuje s Udbom, ima valjda neka diskrecija, čovječe!“ Diskrecija za zločince. Baš lijepo. Katolički. Puljića boli to što se u ovo predblagdansko vrijeme štenta s nastranošću njegova svećenika. Pa, ne odskače pedofilija u crkvenim redovima nad pedofilijom u ostatku društva, izvlači se neuvjerljivo Puljić. I, što to uopće znači pedofilija? – pitao se pred novinarima nadbiskup – Gdje počinje? Gdje Završava? Vidite, ni nadbiskup Puljić, kao ni Mamić, kao ni Željko Kerum, ne želi biti cinker. Puljić ide čak i korak dalje, u moralnu provaliju i diskreditaciju državnih represivnih tijela poput policije koju izjednačava s Udbom. Za Puljića je prijaviti zločinca policiji nečastan čin. Časnije je šutjeti i hrabriti zločince na nove zločine. Časnije je – po Puljiću – relativizirati oduran zločin, zločin nad zločinima, časnije je relativizirati krivicu onih koji bi trebali biti moralne vertikale, dušobrižnici, čuvari djece i ostalih nemoćnih. Nakon Puljićevog sramotnog istupa, ostatak je Crkve još sramotnije prešutio skandalozne nadbiskupove riječi te negiranje obveza prema državi.

Nevjernički i neljudski

Najgnusnije je svećenikovo negiranje obveza prema žrtvama kojih je bilo mnogo. Zlostavljač Ivanov ima pravo na časnu obranu ali, po Puljiću, zlostavljana djeca – danas mahom odrasli ljudi - nemaju pravo čak ni na javno izrečenu istinu. Govoriti istinu o zločinu je, po nadbiskupovu tumačenju, senzacionalizam. Izgleda da je za Crkvu veći grijeh govoriti istinu u vrijeme korizme, nego desetljećima činiti zločin. Bahatost nadbiskupa Puljića ide tako daleko da se on stavlja iznad „običnih ljudi“ koji moraju prijavljivati zločine te surađivati s Udbom, odnosno, ponašati se udbaški. Svećenici neće prokazivanjem zločina prljati dušu i ime. Strašno. Nevjernički. Neljudski. Necivilizirano. Suprotno nauku Katoličke crkve. No, velika mrlja ostaje i na svim onim Bibinjcima koji su za zločine svećenika Ivanova znali desetljećima, a zloguko su šutjeli. Nevjerojatna je činjenica da su šutjeli čak i roditelji zlostavljane djece. Ne samo da šute i danas, već se usude ispovijesti ljudi nikad zaliječenih rana proglašavati napadom na Crkvu te blaćenjem svećenika koji je dječake svlačio, dirao ih i mjerio im spolovilo u erekciji, tražio od njih da mu pričaju o tome kako masturbiraju te koliko sjemena prolijevaju... Iako Crkva u sekularnim državama – kakva je prema ustavu i Hrvatska - nije iznad zakona, upravo nečinjenje nadležnih tijela državu protuustavno podčinjava moćnoj vjerskoj instituciji. Iako posljednji izborni rezultati pokazuju da biračko tijelo i te kako dobro razlučuje vjeru od Crkve i Crkvu od države, niti jedna se vlast ne želi zamjeriti, a još manje konfrontirati sa svećenicima. Čak i onda kada čine zločin. Jadne li države!

Ovaj put je Turudić šef

Bahate se i protagonisti u sudskome procesu Ivi Sanaderu koji još ne shvaća svoju poziciju. Sanader se ponaša u sudnici kao da je u Banskim dvorima, pa onda i nije čudo što se već odavno ispolitizirani sudac Turudić služi politikantskom retorikom (Bebiću, niste u Saboru!) te pokušava, poput optuženika, što češće plijeniti pozornost medija. I Sanaderu, i Turudiću gode svjetla pozornice što čitav proces pretvara u neprimjerenu predstavu u kojoj je premalo traganja za pravdom i istinom, a previše retoričkog nadmudrivanja. Turudić nije uspostavio nametnuti autoritet neprikosnovenoga suca iz više razloga.
Prvi je taj što ga je u vrijeme autokratske vladavine protežirao upravo optuženik Sanader koji svakoga trenutka pokazuje da ga Turudićeva uloga nimalo ne impresionira. Umjesto da je odrješit i nepokolebljiv, Turudić se sa Sanaderom prepire te svakom rečenicom pokušava okrivljeniku dati do znanja: „Ovaj put sam ja šef!“ Sanader je i dalje nepopravljivo tašt. Toliko tašt da ponekad izaziva sažaljenje. Strašno se trudi biti pametniji i od sudskoga vijeća, i od odvjetnika, i od tužitelja, i od svjedoka. No, da je uistinu toliko pametan, ne bi danas sjedio na optuženičkoj klupi i ne bi se javno otkrivale njegove velike, ali priglupe makinacije.

Sanader je bio široke ruke

Saznanja iz sudnice bolna su ne samo za Sanadera, ne samo za njegove jatake, ne samo za članove bivše Vlade, već i za čitavo hrvatsko društvo koje je bivšega premijera dizalo u nebesa čak i onda kada se u medijima upiralo prstom u nesrazmjer njegove imovine i zarade. No, bio je Sanader široke ruke i prema bližim i daljim suradnicima. Ne baš zanemarive mrvice skupljali su svi njegovi pobočnici, od Mačeka, preko Barišića i direktora koji su Barišiću u koferima donosili novac, do članova Vlade koji su prljavim novcem učvršćivali svoje pozicije. Sanaderova, točnije, HDZ-ova Vlada zbrinjavala je sve svoje ljude od povjerenja, ma na kojoj god poziciji bili. Je li se praksa zbrinjavanja podobnih stranačkih kadrova obustavila nakon Sanaderova odlaska s vlasti? Nije. Plijen je dijelila i Jadranka Kosor. Do posljednjega dana. Zaslužni za održavanje najnesposobnije Vlade u povijesti Hrvatske nagrađivani su nezasluženim pozicijama i još manje zasluženim privilegijama na tim nezasluženim pozicijama. Svakoga dana u javnost isplivavaju nevjerojatni ugovori javnosti nepoznatih likova.
Jedan od njih je i izvjesni Željko Tomljanović, HSS-ovac, koji je imenovan članom Uprave Hrvatskih autocesta 24. listopada 2012. godine, pred sam kraj mandata Kosoričine Vlade. Tomljanović je nagrađen plaćom od 16,5 tisuća kuna, s pet tisuća naknade za stan i režije, naknadom za odvojeni život od 2.200 kuna, s policom životnog osiguranja, automobilom visoke klase, mobitelom, korporativnom karticom, besplatnim edukacijama, sa šest punih plaća čak i ako mu se otkaže ugovor te s 12 plaća otpremnine. Iako je Tomljanović član Uprave HAC-a bio samo četiri mjeseca, državu će koštati, na ime osobnih obeštećenja, još gotovo 500 tisuća kuna. Spada li taj svat u usamljene slučajeve? Vraga, takvih je na tisuće. Novi, Čačićevi i SDP-ovi kadrovi, dobit će nove privilegije, a puk figu frišku.

P.S. Iako je na Prisavlju sinonim političkog poltronstva, iako je napravio u povijesti HRT-a najljigavije, uvlakačke, najuguznije intervjue, iako su mu dnevnici negledljivi, a on sam neuvjerljiv i neautoritativan, Ivan Jabuka popljuvao je sve svoje prethodnike koji su ostavili manje crnog traga u informativnom programu za čitav radni vijek nego Jabuka u godinu, dvije. Da je tek bljedunjavi plagijator, pokazao je Jabuka i vizualnim performansom, krađom ideje Damira Hoyke (ispod uredničkog stola u kratkim gaćama na naslovnici Vjesnikove Antene bio je prije više od deset godina razodjenuti Goran Milić). Iako bez ikakve osobnosti i hrabrosti, Jabuka optužuje kolegu Zorana Šprajca za „skidanje gaća“, a Miroslava Lilića za kukavičluk. Kome se Jabuka ovaj put uvlači napadom na kolege? Trenutnoj i, čini se, odlazećoj upravi, trenutnom, i čini se, odlazećem glavnom uredniku, svima onima koji su od HTV-a – zajedno s njim – napravili negledljivo ruglo. U kojemu prednjače predvidljivi, dosadni, staromodni i pripuznički dnevnici, naročito oni koje suuređuje i vodi Ivan Jabuka.