Sretan imendan muškima! I ženama – sutra!

Prema zapisima u starim kalendarima, barem u onima namijenjenima Međimurcima, dan prije Čiste srijede, tj. početnoga dana korizme ili četrdesetnice – da se ne bi mislilo kako su ostale srijede „nečiste“, spomenimo i njen drugi, izvoran naziv Pepelnica – taj se, dakle, utorak zvao Fašnik (prema njemačkom „der Faschnig“, od kojega je nastao i mađarski „fársang“) ili u različitim mjesnim oblicima Fašenk, Fašnjak, Fašnjek, Fašenjak i slično. Fašnika je u novije vrijeme nestalo iz naših ka/olendara, ali ne i iz naše prakse: fašniki, maškori, baukači, kugači i mnogi drugi takvi i dalje redovito na Fašnik „jemleju cugle i biča v ruke“ tako da i dalje vrijedi ona koju su nekad, ne bez razloga i povoda, „turci“ uobličili u izreku da je to „dan kad kauri polude“. Dapače, nije to više „dan“ nego dani, ponekad i ponegdje čak i tjedni!
O Fašniku i fašniku već je pisano ne malo, a i u današnjim novinama neće – dok ovo pišem, tek naslućujem i zaključujem – neće toga nedostajati. Stoga ovaj tekst posvećujem nekim fašničkim uistinu sitnicama kojih ne nalazim i ne vjerujem da ću ih naći drugdje zapisane.
Usprkos pamćenju, koje mi je nerijetko bilo dobar sluga, ali ponekad i loš gospodar, ne mogu se sjetiti kad su mi kao „dečecu“ prvi put na današnji dan rekli da mi je „godovno“, imendan. (Nekada su Međimurci više znali, pamtili, spominjali pa i –ako uopće jesu, onda su vrlo skromno, tek toliko da jesu – proslavljali imendane, a za rođendane kao da nisu uopće marili. Bilo je za to dobrih razloga, no to može biti tema za neku drugu „Sitnicu“.) Jasno: spominjanje nečijeg imendana baš na „fašenski tork“ bila je jedna od zafrkancija specifičnih za taj dan kad je svakomu bilo dopušteno „hecati se“ na svačiji račun, ali i kad je svatko morao biti spreman mirno i bez zamjerke primiti šalu upućenu na njegovu adresu. Ne sjećam se ni kad sam, već kao nešto svjesniji i razumniji dječarac, shvatio da se ne zovem „Fašnik“, pa sam se branio da nosim drukčije ime i da moj imendan pada u sasvim drugo doba godine. Vjerojatno mi je tada bilo i „objašnjeno“ da je na taj dan svim muškima „imendan“, pa prema tomu i meni! Stoga ja neka ne pripovijedam da mi nije jer „buju ti se babe norca delale kaj si ne muški, a če to išče i rezglasiju komu je tre i komu je ne tre, jaj-si-ga tebi za se veke!!“ Najsmješnije je što je takvo „obrazloženje“ znalo doći i iz – „babljih“ usta! Najljepše pak je bilo što su muški – jasno: odrasli – znali svoje „godovno“ dobro proslaviti!
Razumije se, tek još godinu-dvije potom shvatio sam pravu istinu o takvim i „čestitanjima“ i „objašnjenjima“. Ona su sastavni dio fašničkoga raspoloženja i treba ih kao takve prihvatiti. Utoliko više što su i „babe“ došle na red : njima je, naime, „god“ bio na Pepelnicu, na dan strogoga posta i nemrsa te drugih oblika pokore, kad se čak niti „fčeranji fanjki“ – jer su bili na/u masti pečeni – nisu smjeli jesti!
„Fanjki“ pak – u današnjem našem rječniku gotovo nepoznata riječ, zamijenili su je kraflini, kraflni, krafni i krofne, a danas vidim u trgovinama naveliko reklamirane krafne (prema njemačkom „der Krapfen“!) – bili su priča za sebe. Žene, posebno domaćice, danima su prije Fašnika razgovarale i jedna drugu uvjeravale kako ih treba pripremati da bi bili „kak to treba biti“. To pak „kak treba biti“ bilo je, kao prvo, da moraju „meti rajfa“ tj. imati jednakomjerno širok kolobar po svojoj sredini i to „s čim je širši, s tim je bojši“, i drugo, moraju u sebi imati „ luknju vekšu kak je sam fanjek“, odnosno kasnije „kraflin“! Dabome, nemoguće je da bude „luknja vekša kak je sam fanjek“ jer onda ni njega ne bi bilo, no, to je samo slikovit i duhovit izraz za ono što su gazdarice htjele da bude, a to je da rupa, šupljina ili „praznina“ u njemu pečenomu bude što veća! A da bi se i kako bi se postiglo jedno i drugo, bila je tema bezbrojnih razgovora, uvjeravanja i dogovora, što nije ni čudno ako se uzme u obzir da su fanjki bili jelo koje se najrjeđe pripremalo, gotovo u pravilu samo za Fašnik, pa se trebalo prisjetiti prošlogodišnjih pojedinosti i iskustava ili – pogotovo novopečene domaćice – saznati ih od starijih i poznatijih po kuharskom umijeću.
Nikad me nije zanimalo niti kulinarstvo niti tuđi razgovori, pogotovo takve vrste, ali u ondašnjim uvjetima obiteljskoga života – kad djeca nisu imala svojih, odvojenih prostorija za boravak, nego su s odraslima dijelila najčešće samo kuhinju – nisam mogao ne čuti, pa onda i ne vidjeti da tijesto za fanjke „ni kaj god“. Ne znam što se sve moralo staviti u tijesto i zašto je ono bilo „strašno hajklik“, vjerojatno osjetljivije od bilo čega drugoga što se pripremalo za jelo, ali znam da su žene ponavljale i naglašavale kako ga treba „fest i dugo tučti“, pa su onda tako i radile. Zatim se tijesto moralo dugo „zdigati“ na toplome mjestu, a za to vrijeme ni vrata se nisu smjela otvarati da se ne bi „fanjki poseli“ odnosno da se ne bi tijesto spustilo i „fanjki bili za nikaj“, a to bio bila ne samo šteta, nego i sramota.

P.S. Prema „kolendariju“ za 2012. godinu – a taj je to preuzeo valjda iz nekakve klasifikacije višega reda koju treba bez pogovora i uz još manje prigovora prihvatiti – osim Fašnika, danas je i „Međunarodni dan materin. jezika“. Preklani (nema veze s „klanjem“!) toga istoga dana u istome mjesecu nije bio Fašnik, ali je bio „Međunarodni dan materinskog jezika“, a još dvije godine prije toga (2008.) – također nije bio fašnik – bio je „Međunarodni dan materinjeg jezika“.
Prema „receptu“ nekih mojih dobrih prijatelja i još više onih drugih (glasi: „Nečem se mešati, ali…“, pa se onda „pozabi“ na dio rečenice ispred zareza i nastavlja kao da ga nije niti bilo!) ne bih htio vidjeti nikakve simbolike u slučajnom poklapanju našega mjesnoga, pokrajinskoga i općenarodnoga Fašnika s jednim međunarodnim, i to baš takvim danom – ali… kad vidim što i kako piše te čujem što i kako se govori po sredstvima javnoga priopćavanja koja, treba im nažalost priznati, na opću jezičnu kulturu naroda utječu jače i više nego bilo koja škola ili fakultet – ponekad je bolje i njih ne spominjati! – pada mi na pamet (ne napamet!) ili na um (ne naum!) da bi možda bolje bilo taj dan nazivati – „Materinskim danom međunarodnoga jezika“!! Na sumnjičavo pitanje bi li to bilo „olrajt“ ili čak „super“, očekujem jasan odgovor „okej“, ali – „kak su i slepci rekli“ – vidjet ćemo!!