Stare dekle, stari dečki

Započeo bih najprije zapisima iz tradicijske baštine. Pišući o ženitvi, Priločanec Stjepan Mlinarić u svom rukopisnom djelu Ispisanje Međimorja kakti zipke horvatskoga slovstva (1834.) zapisao je i ovo: Kad jenkrat dečak je 16 - 18 let star, počme gledati za par svoj(…) Pucka ako do 16 leta zamuš ne prejde onda nju zametavaju dečki, nekoju i do 20 let i dalje čakaju…
A Marija Žganec, majka akademika Vinka Žganca, pišući o narodnim običajima svoga rodnoga sela Vratišinca, zapisala je slično: Ako je dečku star dvajsti let, a puca osamnaest, onda si več roditelji pitaju sina, da li se kani ženiti, ali kaj misli?(1968.) Navodi precizno određuju najprikladniju dob za ženidbu/udaju u ruralnoj zajednici i nju jednostavno podrazumijevaju – zasnivanje bračne zajednice u toj se sredini uopće nije postavljalo kao pitanje, ona se događala kao uobičajen, samo po sebi razumljiv čin u životnom ritmu zajednice. «Je, to je negda bilo» - prokomentirat će netko. Točno, a kako je danas?
Neposredan poticaj za ove retke izvješće je Državnog zavoda za statistiku koji je objavio treći set rezultata popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj 2011. godine; ovaj put je riječ o podatcima o bračnim zajednicama i, jasno, uz to podatcima o oženjenima/neoženjenima, odnosno udanim/neudanim osobama. Prema tom izvješću saznasmo da je u Hrvatskoj neoženjenih mladića čak 35 posto a neudanih djevojaka 24 posto. S tv ekrana redovito su tih dana isticali da je od toga postotka najviše neoženjenih u Levanjskoj Varoši, mjestu u Osječko-baranjskoj županiji, 48,9 posto (od 100 posto ukupnog stanovništva mjesta) a neudanih u mjestu Smokvici, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (30,7 posto). Ali, kako to obično biva s Međimurskom županijom, bilo koji podatak o njoj apsolutno nije vijest pa niti u ovakvom kontekstu. A činjenica je da se općina Orehovica nalazi među deset općina/gradova na oba popisa! Među postotcima neoženjenih na osmom je mjestu s 42,8 posto a među neudanim čak na petom, mjestu, s 28,3 posto ! (Uzgred na oba popisa od međimurskih općina još je Pribislavec, na osmom mjestu među «neudanim», s 27,4 posto) To je ne samo vijest nego podatak nad kojim se valja doista dobro a ne samo prigodno zamisliti.
Zašto se mladi ne žene složeno je pitanje i ja se, jasno, nikako ne osjećam pozvanim na njega odgovoriti, tek bih ovom kolumnom želio upozoriti na problem, naravno, gledajući s muške strane. Čini mi se da je jedan dio problema na osobnoj, privatnoj razini, drugi na široj, društvenoj.
Što se prve tiče moguće je zapaziti nekoliko odnosa i stavova mladih ljudi koji ne žele stupiti u brak i uopće, vezati se (zapravo, preuzeti odgovornost). Najprije su oni koji odbacuju vezu kao nešto što je preživjelo, što sputava i opterećuje. Pojava, kako mnogi misle, nije nova, živjela je manje-više i u tzv. građanskoj kulturi; o tome nam svjedoči književnost – još je Bazarov, nihilist iz Turgenjevljeva romana Očevi i djeca u polovici 19. stoljeća rekao svome prijatelju Arkadiju: «-Ti još pridaješ neku važnost braku; to nisam očekivao od tebe.»
Drugi nastoje biti macho tipovi, «face», frajeri (doslovce: frei Herr-slobodan gospodin) kojima je najviše stalo do očuvanja vlastite slobode. I opet nam za ilustraciju može poslužiti primjer iz književnosti: junak Majdakova romana sa znakovitim naslovom Stari dečki (1963.) ovako zaključuje na kraju djela: «Kužiš kaj mi je sve ove dane falilo: sloboda! Iz očaja sam se skoro oženil (…) a zaprav sam potkožno žudio za slobodom, samo nisam znao kak da u nju uđem. A kao stvoren sam za slobodu. (…) Slobodo, slobodice zlatna! Ti si mi najveće blago! Kakav Klub! Kakva vila na Prekrižju! Kakav rezervoar pun benzina! Živjela sloboda, nego šta, kaj ste mislili. Kako sam mogao živjeti u ropstvu, ti boga?! Kako sam se mogao toliko zapustiti?»
Treći su naprosto «stari dečki», nezainteresirani za suprotni spol, žive od danas do sutra, najčešće nezaposleni pa su na roditeljskoj grbači, ili pak životare uz njihovu izdašnu pomoć. Od onih iz Levanjske Varoši jedan je izjavio: «-Mene zanimaju samo Dinamo i utakmice. Sve su mi žene ‘u prolazu’. Da imaju automobil i ljubavi u novčaniku, možda bi i bilo nešto.» A Majdak pak takav lik predstavlja ovako: «Popodne sam si ispeglao hlače, obrijao se kod suseda Miška na njegov ganc novi električni aparat, posudio od stare soma i s puno nade i iščekivanja zapalio u nepoznato. Tako sam rekao staroj, koja mi je teškom mukom i nakon silnih obećanja da ću se popraviti, razmisliti o svojim godinama i poštenom zaposlenju, posudila kintu.»
Ima onih mladih ljudi koji su posve zaokupljeni građenjem karijere te im je jedini cilj biti netko u životu a za ostalo ne mare. Ima i onih kojima je, u ovom današnjem konzumerizmu, najvažnije samo steći materijalno dobro, ponajprije dobru makinu, stan, uglavnom življenje na visokoj nozi; prema obiteljima, osobito onima koji danas imaju više djece, posve su ravnodušni ili gledaju s prjezirom.
Ima, nažalost, i onih koji se zbog kakva tjelesnog nedostatka povlače u se, no mislim da je najviše onih koji bi se, eto, ženili ali nemaju peneze. Ne misli se pritom na same troškove svadbe – premda je i to često puta stavka od koje se čovjeku zavrti u glavi - nego je posrijedi prevladavajuća pojava: materijalni razlozi osnovni su preduvjet za zasnivanje osnovne zajednice. Ali, što je s ljubavlju? Je li se ona u ovom penežljivom svijetu doista posve izgubila? Da je osnovni uvjet bio novac naši se roditelji ili djedovi bake uopće ne bi ženili/udavali! Ne bi li ljubav trebala biti osnovna pokretačka silnica, nakon koje (ako ona zaživi) uvijek nekako jest! Dopustite mi osobnu digresiju, koliko god patetično zvučala: svi smo (i sva živa bića) stvoreni – da se nastavljamo; mislim da čovjek spozna smisao života tek kad postane djed/baka! A da bi došao do te spoznaje, dakako, treba najprije postati otac/majka… Naravno, kao mladcu to mi nikako nije bilo u pameti, zato govorim sada…
Druga pak je skupina pitanja, rekoh, društvene naravi.Postali smo punopravna članica europske obitelji, civilizacije kojoj smo zapravo uvijek pripadali. No, ta europska obitelj – stari i nestaje, isto tako suočena sa sudbinskom činjenicom: standard je u drugi, treći plan stavio obitelj, te tako standard «papa» sama sebe, reže granu na kojoj sjedi. Jer, čemu standard i sva njegova obilježja (stan, kuća, auto…) ako ne će biti onih koji će «prihvatiti štafetu», dakle mladi, tko će – da navedem konkretan primjer – priskrbiti mirovinu toj visokostandardiziranoj generaciji. Hrvatska spada među devet država koje imaju najslabiju demografsku sliku. To su Njemačka, Austrija, Italija, Mađarska, Slovačka i Poljska. Anđelko Milardović stoga je ustvrdio: «Do 2050. bit će milijun Hrvata manje, a do 2150. bit će manjina. Ista je sudbina i ostalih zemalja EU u procesu globalizacije.» Taj su problem davno signalizirali Nijemci upravo u njih. Po tome je, dakle, Europa, i te kako dobro usidrena i u Hrvatskoj. Netko je rekao da svakih deset godina u Hrvatskoj nestaje grad veličine Osijeka, no i bez toga najbolji nam je pokazatelj broj djece u našim osnovnim školama koji se svake godine neprestance smanjuje: prema publikaciji Međimurska županije u brojkama 2011., što ju je izdao Ured državne uprave pri Županiji, šk.g.2007/08. bilo je u osnovnim školama Međimurske županije ukupno 10.752 učenika, a šk.g.2011/12. 10.039; u mome Goričanu, kad su me upisali u prvi razred bilo nas je 668, a šk.g.2012/13. 217 đaka!
Razumije se, država mora stvoriti uvjete, koji nisu (samo) materijalne naravi.
Ako barem tko od čitatelja barem malko zamisli nad svim ovim, ova će kolumna imati smisla.

P.S. Stjepan Šulek je ovako zaključio: «Uz slab natalitet i odlazak u svijet, Hrvatska će se isprazniti. A tko će doći ovamo? Pa oni iz Azije i Afrike gdje se rađaju djeca. S takvim problemima bit će Hrvatska suočena u sljedećim godinama.(…) kad bi se stvarno počela rješavati ova pitanja, Hrvatska bi postala velika i narod se ne bi trebao plašiti da će za pedeset godina nestati ili biti sveden na nečiju nacionalnu manjinu.»