Štrigova prije dva i pol stoljeća

Zna se da je veliki kršćanski naučitelj sv. Jeronim, koji je molio Boga neka mu „oprosti što je Dalmatinac“, bio rođen u Stridonu, ali se ne zna gdje je to mjesto bilo. I kao što se za velikoga grčkoga Homera otima sedam helenskih gradova, tako se i za sv. Jerka, Jeru, Oremuša ili Remuša nagađa gdje bi mogao biti njegov Stridon: od jadranske obale do debeloga kontinenta. Ne samo mišljenje, nego i čvrsto uvjerenje da je to bila baš današnja Štrigova, neveliko mjesto na krajnjem sjeverozapadu Međimurja i čitave Republike Hrvatske, potaknula je pavlinskoga redovnika Josipa Bedekovića da napiše knjigu od 310 stranica, posvećenu rodnome mjestu ili zavičaju toga svetoga i učenoga čovjeka. Knjiga na latinskom jeziku pod naslovom „Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi …“ bila je objavljena prije dvjesto šezdeset godina (1752.), a sama Štrigova opisana je u njoj ovako:
Mjesto se na latinskom jeziku zove Stridon, a na hrvatskom Stridovo, Štrigovo i Štrigna. Leži u dolini između vinogradima pokrivenih bregova. Više povjesničara tvrdi da je u njemu bilo sjedište biskupije, a kad je ona nestala, ne zna se kao ni kad je bila podignuta sadašnja župna crkva posvećena sv. Mariji Magdaleni. Vjeruje se da je od najstarijih vremena tu postojala crkva i zbog uspomene na ovdje rođenoga sv. Jeronima. Jedna izvorna isprava iz 1505. godine potvrđuje da je crkva bila nadarena dobrom zakladom i imala dva prebendara za službu u njoj. No, u vrijeme uvođenja luteranskoga krivovjerja vjerojatno je i ta s ostalim međimurskim crkvama bila bez zakonitoga pastira i ležala u ruševinama. To se vidi i po tome što čitava, izuzevši dio svetišta, ima novi izgled, a to potvrđuje i napis na kamenoj ploči: „1680. podignuto i 1690. posvećeno od presvijetloga i prečasnoga gospodina Ignacija Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga biskupa, u vrijeme štrigovskoga župnika Vinka Juretića.“
Prostrana i visoka crkva stoji usred mjesta, ima više krasnih oltara i vrlo je dobro opskrbljena svim stvarima potrebnima za crkvene djelatnosti. Ima i visok toranj pod limenim krovom i s urom koja odbija vrijeme. Osobito je poznata po Bratovštini Kristova hranitelja sv. Josipa, uvedenoj prije pedesetak godina i obdarenoj mnogim oprostima.
Crkvom i njoj pripojenom župom – treba je smatrati briježnom – upravlja preč. gosp. Juraj Bisztriczay. Neugledna je roda iz Mađarske, ali je svoju neuglednost obilato nadoknadio ne samo obrazovanjem, koje je stekao studijem u Bolonji, nego i duhom pobožnosti, blagošću ćudi te žarom svoje pastirske službe, zbog čega smatram potrebnim za njega moliti da kao vrlo iskusan i marljiv u pastvi bude uzdignut na više stupnjeve crkvenih časti te primi vremenite i vječne nagrade. [Kasnije će biti ugledan kanonik u Zagrebu. – V.K.] Povjerena mu je vrlo teška župa jer je prostrana i uz to potpuno brdovita, a načičkana je zaseocima razasutima po bregovima. Osim mjesta Štrigove naselja su u njoj Jalšovec, Veščica, Gibina, Stanetinec, Vrbovec, Borkin, Hernje, Preseka, Goričica, Grabrovnik, Gluboka. Njima treba pribrojiti kaštel Rackanižu iznad same obale rijeke Mure, kojemu voda prijeti rušenjem i potonućem; inače je to vrlo zdravo mjesto koje, govori se, kuga nikad nije poharala.
Uz njih su vinorodni bregovi Glubokovčak, Leskovčak Veliki i Mali, Veščica, Štrigovčak, Vašivčak [!], Ciganščak, Ternovčak, Prekopa, Lohovčak, Martinovčak, Stanetinskak [!], Rimščak, Kozlovčak Veliki i Mali, Pernjak, Kerče, Šprinc, Raskriščak, Gibinščak, Slatinjak Veliki i Mali, Orehovčak i Busovčak. Ima samo jednu područnu kapelu preko brijega prema Muri uz kraljevski put blizu mosta preko potoka Čavnice koji teče iz Štajerske i ulijeva se u Muru. Tu je najprije bio postavljen drveni, zatim kameni kip u čast sv. Ivana Nepomuka, a prethodni župnik preč. gosp. Toma Dollar podigao mu je kapelu s tornjićem i oltarom te tako povećao pobožnost prema tomu Mučeniku koja se do danas nastavlja. [Malo kasnije bit će sagrađena i crkva u Raskrižju. – V.K.]
O tvrđavi, pokopanoj u ruševinama na brdu Štrigovčaku iznad Štrigove i vrlo plodnom najboljim vinom, sigurno je da je postojala 1505. godine, u doba obitelji grofova Ernušta Hampo koja je tu držala svojega „kaštelana tvrđave Štrigove“. Stoga nije točno ono što se pripovijeda o grofu Fridriku Celjskom da ga je zbog pokvarena života Bog kaznio udarom groma koji ga je zajedno sa štrigovskom tvrđavom pokopao pod zemlju. Kako pak je i kada ta tvrđava propala, nije zapisano, a ni stanovnici ne mogu reći; stoga je vjerojatno da je bila napuštena i ostavljena da propadne.
Samo mjesto Štrigova nekad je bilo mnogo veće – to se vidi po praznim mjestima između pojedinih zgrada na kojima su sada vrtovi, njive i livade, a nekad su stajale kuće. Sada, poslije požara 1744. godine, ima jedva tridesetak domova skromnih i slamom pokrivenih, ali urednih. Potočić Štrigovčak uz malo obilniju kišu razlijeva se i nanosi im velike štete. Mjesto je poznato po trgovini: tu se može kupiti i prodati sve što je potrebno za kuću, osobito živež i svakovrsno meso kojim trguje pet-šest domaćih mesara. Održavaju se tri godišnja sajma: na Veliki četvrtak te na blagdane sv. Marije Magdalene i sv Jeronima; na njih dolazi mnogo Štajeraca i Mađara. Na obližnjim bregovima nalaze se tri velika i lijepa dvorca velikaša Althanna, Chakija i Esterhazyja; njih ovamo privlače ugodna mjesta, zdrav zrak, zabave u lovu i šetnji, a naročito izvrsno vino u kojemu mogu uživati i sami i sa svojim gostima!
„To je što sam imao iznijeti,“ završio je Bedeković o Štrigovi.

P.S. O piscu koji je zadužio ne samo Štrigovu, nego i Međimurje poznato je da je Josip Bedeković Komorski (1688.-1760.) bio teolog i povjesničar, kao redovnik pavlin bio je prior u Križevcima, Sv. Jeleni kod Čakovca i Remetama kod Zagreba te tajnik i generalni definitor Reda. Objavio je u rodoljubnom duhu pisano gore spomenuto djelo u kojemu dokazuje da su stari Iliri bili Slaveni i da je sv. Jeronim bio rođen u međimurskoj Štrigovi. U vjersko-poučnom djelu na hrvatskom „Manuale“ (Graz, 1744.) svoga redovničkoga subrata dodao je životopis sv. Pavla Pustinjaka i hrvatska nazivlja, a u rukopisu su mu ostali životopisi poznatih hrvatskih pavlina.