Stupovi srama - borba protiv budućnosti

Porezni dugovi gospodarskih subjekata i fizičkih osoba nesumnjivo su ozbiljan problem državnih vlasti i potrebno je poštivati sve zakonite i moralne napore koje državna vlast čini da bi uspostavila platni red i poreznu disciplinu. Međutim, u pristupu rješavanja tog problema treba imati mnogo suptilnosti i političke (i gospodarske) mudrosti, kako se nekontroliranim mlatarenjem po našem nerazvijenom i rudimentarnom gospodarstvu ne bi uništili i žito i kukolj.
Treba prije svega znati da u Hrvatskoj ne postoje isključivi dužnici i isključivi vjerovnici, već su svi gospodarski subjekti u većoj ili manjoj mjeri dužnici i u manjoj ili većoj mjeri vjerovnici (kao što je i njihova majčica država). Treba također znati da se platna nedisciplina, uz uvjet da sveopće državno gospodarstvo napokon počne rasti, treba rješavati u najmanju ruku toliko dugo koliko dugo je kriza nastajala jer će, u protivnom, iza ovakvog “spasilačkog pohoda” aktualne vlasti ostati zgarište u kojem će izgorjeti i dužnici i vjerovnici. Ako to prije nije znala, nakon prvih opakih obračuna s poreznim dužnicima, ova državna vlast morala je naučiti barem to da nije moguće “ženu natjerati da za tri mjeseca rodi”.
Svojim nedavnim najavama naša izvršna vlast (u prisvojenoj ulozi zakonodavne vlasti), u borbi protiv neisplata plaća, kao i ranije za utjerivanje poreznih dugova, ponovo se opredijelila za javno sramoćenje onih koji ne isplaćuju plaće. I dok se prošle godine prilikom objave liste poreznih dužnika takvo postupanje Vlade pokušalo humanizirati lakirovkom kako “to nisu nikakvi stupovi srama”, nego “naprosto podsjetnik da se obveze moraju ispunjavati” (Premijer RH, 13. 08. 2012.), sada više nema ni fingiranog moraliziranja najavljenog - koloseuma srama. Takvim svojim “upravnim postupcima” naša državna vlast duboko je zakoračila u srednji vijek.
Je li pošteno nekoga isticati na stupu srama kao dužnika ako se istovremeno ne navodi u kojoj je mjeri taj isti subjekt - osoba vjerovnik? Nisu li za osudu važni i razlozi zbog kojih je netko “na indeksu”? Je li ista opakost egzekucije kada je obješenik na stupu srama nekakvo ministarstvo, nekakav sindikat, poludržavni kombinat, brodogubilište, dalekovod, tvrtka “PONOR” d.o.o. Zagreb ili “ŽSPTVRH” d.o.o. Zagreb, ili je obješenik - fizička osoba s okačenom tablom oko vrata na kojoj su ispisane njegove generalije (sve osim krvne grupe), kao npr. Sirotović Pišta, Visoka Graba br. 127, r. 1948. g? Nisu li dužnici (obrtnici i trgovačka društva) već dovoljno drastično i dovoljno puta kažnjeni (protuzakonitom) lihvarskom i (nemoralnom) komformnom kamatom poreznih institucija, banaka i “velikih” vjerovnika te gospodarskom ekskomunikacijom iz svih natječaja, kredita, poticaja, reduciranjem svih prava njihovih radnika, čak i u onim slučajevima u kojima je porezni dug država osigurala adekvatnom hipotekom na nekretninama?
Kada se obrtniku - fizičkoj osobi u javnom objavljivanju duga (čak i ako je to u “javnom interesu”) sračunato izostavi objavljivanje podataka u kojoj mjeri je ta osoba istovremeno i vjerovnik, tada se neistinito prikazuje njegovo financijsko stanje, tada se povređuje njegov osobni osjećaj vrijednosti, njegovo dostojanstvo, tada je to djelo protiv njegove časti i ugleda, a to je danas (i uvijek je u moralnom društvu bilo) kazneno djelo.
Je li javno sramoćenje gospodarstvenika zakonito i je li javno sramoćenje kao metoda postupanja državnih upravnih tijela uopće pristojno i primjereno jednoj demokratskoj i nadasve humanoj državi?
Ako se već krenulo takvim egzekucijama nad svima onima koji “ne poštuju zakone ove zemlje, ... koji bi htjeli da vlada nered i porezna nedisciplina...” hoće li uskoro (u ovoj centraliziranoj državi) uslijediti stupovi srama i za svu onu gospodu obdarenu državnim službama “više razine” koji mjesecima, godinama i desetljećima nisu završili svoj zadatak iako im zaduženje nije bilo da prekopaju tunel ispod Medvednice, nego da napišu jedan papir? Hoće li se na budućim stupovima srama naći i proračunski “gospodarstvenici” - mešetari iz poglavarstava državnih, gradskih i općinskih struktura kojima su podarene organizirane i opremljene tvrtke amnestirane od svake kaznene, upravnopravne i dužničke odgovornosti jer, što god oni upropaste, to njihova majčica - državna (općinska, gradska) uprava šutke pokrije, a kriminal zataška, pa se tako njima aureola niti ne zaljulja?
Hoće li se o stup srama vješati bankarski lihvari kojima je država naredila da čuvaju i broje naš novac i pri tome nas pod patronatom HNB-a i “vlastitim odlukama” na desetak načina deru: za manipulativno preuzimanje, za manipulativno brojanje, za manipulativno evidentiranje i za manipulativno vraćanje našeg novca. Hoće li se, napokon, novom zakonskim akrobacijom - istom mješavinom antičke svireposti i europski uglađenog snobizma, vješati o stupove srama i oni dužn(os)nici u državnim službama koji ne poštuju, ne primjenjuju i ismijavaju zakone ove zemlje ako im takve odredbe ne idu u prilog, koji ne poštuju rješenja najviše razine vlastitog upravnog sustava ako im ona ne idu u prilog, koji ne poštuju presude sudova od najnižih do najviših instanci ako im one ne idu u prilog, oni koji mirno prolaze mimo privatizacijskih i postprivatizacijskih mešetarskih zdrugova i projekata, mimo sveopćeg šverca otrovima koji se narodu prodaje pod zdravu i prirodnu robu, šverca tehnikalijama koje se prodaju kao specijalna tehnička roba, a zapravo predstavljaju specijalno smeće i specijalnu prijevaru?
  Ne! U svom pokazivanju mišića država se čvrsto opredijelila “stisnuti na male”. Velike neće prodrmati ni u pogledu dugova, ni u pogledu visine, oblika ni u pogledu redovitosti isplate plaća, ni u pogledu proboja osobnosti, ni u pogledu spornih deset kuna u blagajnama, ni u pogledu radnog vremena, ni u pogledu sigurnosti na radu, ni u pogledu morala...
A “male”, nakon što ih se nagazilo, sada ih se poziva da se naslađuju ili tješe nevoljama drugih “malih”, onih iz susjedstva metodom “mrkve i batine”. Poziva ih se da budu cinkaroši - jer “bez računa se ne računa”. Poziva ih se na “državni srećolov” koji organizira Ministarstvo: “stavite u kuvertu dvadeset fiskalnih računa i eto vam milijuna!” ... S druge strane, “malima” se iz dana u dan, iz svih raspoloživih eksplozivnih naprava prijeti kako će im se pečatiti lokali, kako ih je ionako previše, kako će ih se i dalje za simboličan propust kažnjavati kaznom u visini godišnje zarade, kako će im se zbog toga što su nasjeli nekom “velikom” mešetaru, prodati osnovna sredstva, obiteljska imovina, obiteljsko nasljedstvo, koze i kokoši, štake, proteze i grobnice...
Važno je sada reći i što je država do sada učinila da zaštiti gospodarstvenike kao vjerovnike?
Donijela je zakon. I gotovo.
 Plaćanje poreza služi financiranju “općih i zajedničkih potreba”, u čemu su na prvome mjestu državne službe, sudstvo, policija i dr. Porezni obveznici, dakle, plaćanjem poreznih obveza plaćaju državne mehanizme kojima ih njihova majčica država štiti od nepravdi i prijevara u gospodarenju i životu, kojima ih štiti kao vjerovnike, kojima im osigurava okvire nesmetanog i uspješnog poslovanja, uvjete gospodarske, pravne i socijalne sigurnosti.
Pruža li se obrtnicima takva zaštita? Ako je odgovor na to pitanje negativan, nameće se novo pitanje: jesu li obrtnici uopće dužni plaćati - ono što im se ne osigurava, ono što im se kao usluga ne pruža, ono što ne dobivaju kad im najviše treba, osobito ako im se upravo od tih istih državnih (općinskih, gradskih, županijskih) struktura, umjesto pomaganja, uzvraća bezobzirnom štetom! Što ako im se umjesto osiguranja uvjeta za pošten i nesmetan rad uzvraća sve većom presijom, financijskim i psihičkim tlačenjem i gospodarskim i moralnim uništavanjem? Što ako im se umjesto poticanja u razvoju upravo iz lokalnih (gradskih, općinskih) i područnih (županijskih) razina vlasti uništava drskom i nelojalnom konkurencijom? Što ako se umjesto njihove zaštite i poštivanja njihove vrijednosti, ugleda, časti dostojanstva, uzvraća javnim sramoćenjem - “jer je to u interesu javnosti”? Kakvi su tada smisao i svrha plaćanja poreza?

P.S. Porezi se moraju plaćati. Plaće se radnicima moraju isplaćivati, red mora postojati i tu ne smije biti dvojbe. No, u svom postupanju državna vlast u prvi plan mora stavljati pravičnost i moral primjeren današnjem vremenu. Postoje propisane efikasne, učinkovite mjere naplate poreza i doprinosa.
Postoje propisana sredstva, mehanizmi i ljudi. Platnoprometna disciplina mora se (ponovo uvoditi) provoditi, ali to treba činiti postepeno, sveobuhvatno i permanentno, tako da se istodobno, istom razinom suptilnosti i istim državnim žarom gospodarstvenici štite kao vjerovnici i istodobno provodi naplata njihovog duga.
Pri tome, oni na najvišoj razini vlasti ne smiju gubiti orijentaciju za vrijeme, sredinu i moralna načela kakva su primjerena kulturi dvadesetprvog stoljeća. U protivnom ćemo nepromišljenom borbom za opstanak sadašnjosti uništiti svoju budućnost.