Suđenja ustašama i hrvatskim braniteljima, ali udbašima ne!

Ponovo ćemo mijenjati Ustav. Već peti put otkako ga je u neovisnoj hrvatskoj državi Sabor RH proglasio 22. prosinca 1990. godine. Bit će to treće promjene i izmjene temeljnog konstitutivnog državnog dokumenta, koje inicira SDP. Što je to toliko važno i značajno da se predlažu izmjene tog najvišeg pravno-političkog zakonika jedne države? Predlagatelj, dakle, SDP, tim promjenama želi ukinuti zastaru za teška ubojstva, ponajprije ona politički motivirana. To, naoko, dobro zvuči. Napokon da se krene s procesuiranjem počinitelja brojnih zločina, među kojima su i ubojstva više desetaka hrvatskih političkih emigranata i disidenata za bivše države Jugoslavije.
Rekoh, kako to samo naoko dobro zvuči. Zašto? Zato što u proteklih dvadesetak godina ove države još nije bilo zastare za počinjenje tih zlodjela, ali nitko, ama baš nitko zbog toga u našoj zemlji nije bio suđen, niti kažnjen. Istina, bilo je nekoliko procesa za počinjena politička ubojstva, ali u inozemstvu! Hrvatsko pravosuđe moglo je i u proteklom razdoblju voditi postupke protiv inicijatora i počinitelja tih teških ubojstava, ali nije. Zar netko vjeruje da će se izmjenama Ustava na tom planu stvarno nešto bitno promijeniti? Upravo na prijedlog tog istog SDP-a i njegovog tadašnjeg saborskog zastupnika Ive Josipovića, u Ustav je unijeta odredba o nezastarijevanju lopovluka u pretvorbi i privatizaciji. Koliko je slučajeva otada procesuirano i privedeno pravdi? Koliko je meni poznato, u cijeloj zemlji nepravomoćno je osuđen jedino bivši premijer Ivo Sanader!
Utjecajna ilegalna armija
A prilikom te izmjene i dopune Ustava predlagatelji su se kleli kako će svi privatizacijski lopovi dolijati. Ispada, tresla se brda, rodio se miš! Velika je vjerojatnost da ništa bolje neće biti ni s prijedlogom ove nove izmjene Ustava. Bivši udbaši, ali i kosovci, i njihovi doušnici još uvijek su uvelike prisutni u našem političkom i gospodarskom životu. Ima ih posvuda i različitih su političkih boja. Ako je točan podatak da čak 16.314 osoba, koje su bile agenti i službenici UDBE, prima mirovine po posebnim uvjetima, dakle one povlaštene, jasno je svakome da je ta ilegalna armija i danas vrlo utjecajna. Kako njezini pripadnici raspolažu dokumentima, spoznajama i saznanjima o mnogima s kojima su na ovaj ili onaj način surađivali i međusobno se zaduživali, ne treba čuditi da se protiv njih ne pokreću sudski postupci za počinjena (ne)djela. Zato sumnjam da će najavljene promjene Ustava u tome nešto bitno promijeniti.
U pravosudnoj praksi kao da se te strukture namjerno zaobilaze, premda je nepobitno da su pojedinci počinili teške zločine. U hrvatskoj starijoj povijesti za zlodjela se sudilo samo pripadnicima oružanih snaga i različitih službi i vlasti bivše NDH-a koje se sve nazivalo ustašama. U novije vrijeme, pokretani su sudski postupci za počinjene zločine i protiv hrvatskih branitelja. Ispada da su samo zločini počinjeni pod kapom Partije i stijega sa srpom i čekićem i crvenom petokrakom zaštićeni od pravosudnog progona. Čudnovato, a svi naši najviši državni dužnosnici uporno ponavljaju kako je za osudu svaki zločin, ma tko ga počinio?! Možda radi uvjerljivosti tih tvrdnji, eto, napokon se, nakon protjeka od čak 68 godina, pronašao jedan „zlikovac“, prvi s petokrakom protiv kojeg su pokrenute istražne radnje i podignuta optužnica za navodno počinjen ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Njemu, Josipu Boljkovcu, pripadniku OZNE u Karlovcu, koja je preteča UDBE, sada su tek 93 godine! Nastavi li se tim tempom, udbaši, koji su ubijali hrvatsku emigraciju u inozemstvu, a protivnike komunističkog režima u zemlji, mogu još dugo, dugo živjeti, a da ne budu uznemiravani.
Ceh plaćaju
pacijenti
No, proteklih dana i tjedana uznemirenja je bilo na relaciji pacijenti – liječnici. Štrajk se poprilično odužio. Stjecajem okolnosti, i osobno sam se našao u poziciji da uživo osjetim štrajkački ugođaj u našoj Županijskoj bolnici. Za razliku od susjednog Varaždina, ovdje su se pravila za trajanja štrajka znatno strože primjenjivala. Premda medicinske sestre i tehničari nisu bili u obustavi rada, pa ni na Odjelu za transfuziju krvi, dežurna liječnica, rekla je da se zove Sandra, strogo je provjeravala hitnost zamalo svakog tko je došao na vađenje krvi. Dobronamjerno je savjetovala pacijentima da, nije li njihov slučaj bio hitan, to obave nekom drugom prilikom, kako im u međuvremenu nalaz ne bi zastario, pa će morati nanovo dolaziti na transfuziju. Slušajte vijesti kad će štrajk prestati, govorila je, pa se tada sa svojim liječnikom dogovorite o novom terminu.
Na Odjelu interne medicine, kamo sam potom morao, sve u najboljem redu ponovo zbog naznačene hitnosti na uputnici. Sa zanimanjem i sam pratim vijesti o pregovorima liječničkog sindikata s ministrom zdravlja jer o tome u značajnoj mjeri ovisi i moje i liječenje tisuća drugih pacijenata u našoj zemlji.
Ostvari li se dogovor i udovolji zahtjevima štrajkača, normalno se postavlja pitanje - zašto to nije napravljeno ranije? Čemu toliko dugo iscrpljivanje, pri čemu su najveći ceh i ponovo platili građani - pacijenti?

Umjesto P.S.-a

Ovako je izgledao današnji Franjevački trg u Čakovcu u vrijeme u kojem uopće nije bio zvan trgom! Bio je to naprosto dio Ulice maršala Tita! Tada je to bilo vrlo živo središte grada. Njime se odvijao promet motornim vozilima. Cestovni kolnik bio je popločen granitnim kockama, a ostala površina najobičnijim kulirnim pločama. Glatki mramor došao je tek kasnije. U tom dijelu grada moglo se parkirati, dakako, bez naplate, a bili su postavljeni stalci za ostavljanje mopeda i bicikla, tada najzastupljenijih prometala. Živosti je pridonosila i raznolika lepeza trgovina, od robne kuće do dućana s prehrambeno-mješovitom robom. Bilo je i poprilično zelenila. Nije bilo bučnih kafića, već restorani s ponudom hrane za brojne namjernike koji su pohodili centar grada. Bio je to istinski gradski korzo kakav je Varaždin sačuvao, a Čakovec potpuno izgubio.