Suze radosnice za tekstilne radnice

Zasuzilo mi vidjevši neki dan na TV ekranu radost i veselje na licima radnica zagrebačke Domaće tvornice rublja, DTR. Bile su presretne jer napokon su im isplaćene dvije plaće. Male, ali sjele su na njihove ispražnjene račune. U tom času nisu mislile na to da su to tek dvije od čak sedam neisplaćenih plaća. Kako da čovjek ne zasuzi kad uvidi koliko je malo našim ljudima potrebno da budu zadovoljni? A i to malo, rijetko im tko pruži. Radovale se zagrebačke tekstilne radnice kao da im je netko nešto poklonio, a ne tek isplatio manji dio svoje zakonske obveze. Zar nije netko u ovoj zemlji zapisao da je neisplata plaća kažnjivo djelo?
Poput zagrebačkih deteerovki, nazire se, doduše još u dosta gustoj magli, moguće veselje radnika bivšeg graditeljskog diva Visokogradnje. Odavno je tvrtka u stečaju, kao i sudsko sporenje u svezi dugovanja zagrebačke Ingre za posao u Libiji, još u doba Jugoslavije! Tih nekoliko milijuna američkih dolara, plus kamate, uspiju li se napokon sudskim putem dobiti, usrećilo bi brojne međimurske obitelji. I u ovom slučaju, kao i kod DTR-a, nije to novac, koji im netko poklanja. To je nešto, što čakovečkoj tvrtki nije bilo isplaćeno u vrijeme u kojem je trebalo. U međuvremenu, Visokogradnja je propala, a većina radnika završila na burzi s koje su brojni za tih dugih dvadesetak godina otišli u mirovinu.
Takvi i slični primjeri doveli su do enormnog porasta nezaposlenih u Međimurju, kao uostalom i cijeloj Hrvatskoj. Zna li se da uz to nema otvaranja novih radnih mjesta, stvara se vrlo pogodna klima za ublaženu verziju izrabljivanja iz početaka tzv. industrijske revolucije i ranog kapitalizma. Blaže je zbog toga što se ipak zakonom ograničava radno vrijeme, ne dopušta se rad djeci, imaju se prava na zdravstveno i mirovinsko osiguranje koja svi i ne poštuju. Izrabljivanje, a kako to drukčije nazvati, najviše se ogleda u mizernim plaćama koje su uz to počesto neredovite.
Izrabljivanje
radnika u
pandemiji
nezaposlenosti
Privatni poslodavci, koje je naš saborski zastupnik Drago Lesar ispravno nazvao kapitalistima, u pandemiji nezaposlenosti u kojoj se za svako radno mjesto javljaju desetci kandidata, uz časne iznimke, režu nadnice ispod minimuma. Da stvar bude degutantnija, neprestano se žale kako su im radnici preskupi, misleći pritom i na njihove neto plaće. Po njima, trebale biti još manje!? Istina je, međutim, da u prosjek plaća na državnoj razini ne ulaze primanja zaposlenih u javnim poduzećima i upravi, te financijskim i sličnim djelatnostima, hrvatski prosjek radničkih plaća bio bi podjednak bugarskim i rumunjskim, koje, inače, zlurado ismijavamo.
Inače, glavna tema protekloga tjedna bila je monetizacija autocesta, a neko dulje vrijeme još će to i biti. Ne znam zbog čega se rabi izraz monetizacija kad je riječ o klasičnom davanju cesta u koncesiju, dakle, nekome na dugogodišnje upravljanje i ubiranje prihoda. Opravdavajući taj postupak, ministar Slavko Linić kaže da nitko ceste neće staviti u torbu i odnijeti ih. U tome je u pravu. Ali, zašto se nije tražilo koncesionare za izgradnju autocesta? Tada bi oni morali uložiti svoj kapital, zadužiti se i plaćati kamate, a po isteku koncesije ceste bi, kako kaže Linić, ostale na našem tlu.
Koncesija uz
nemalu zgubu
S tim u vezi, u sjećanju su mi osamdesete godine prošlog stoljeća. Mađari, iako znatno privrženiji komunističkoj ideologiji, koja je prezirala kapitalizam, i utjecaju SSSR-a od nas, izgradnju svojih autocesta dali su zapadnoeuropskim koncesionarima, poput Shella. Tamošnji prijatelji su mi objasnili: zapadnjaci će dati svoj novac, trideset godina uz autoceste imati svoje benzinske crpke, a po isteku toga vremena, sve će to ostati nama Mađarima. Tako je i bilo. Mađari su te autoceste dobili bez uloženog i jednog forinta. Tako se moglo i u Hrvatskoj, a ne da smo se najprije financijski maksimalno iscrpili izgradnjom, a sada to dajemo u koncesiju, uz sigurnu i nemalu zgubu.
Sve se radi naprečac i bez neke smislene strategije. U ovom slučaju, zanimljivo je da je ista ideološka struktura vlasti, SDP, započela izgradnju autocesta kreditima, a sada ih želi dati u koncesiju radi vraćanja tih istih kredita, ali uvećanih za nemale kamate! Iluzija je uvjeravati nas kako će budući upravljač voditi brigu da cestarine ne rastu previše te da neće biti prevelikog otpuštanja zaposlenika. Neće on biti socijalna ustanova. Njega će zanimati samo kako što brže povratiti uložen novac, a uz to, ostvariti što veći profit. Zar nije to jedina logika kapitalizma na hrvatski način? U Hrvatskoj u kojoj je Vlada socijaldemokratska?
Inače, o tome kako vlada bilo koja vlada, o zakulisnim igrama i ucjenama koalicijskih partnera, ustupcima, prljavim nasrtajima oporbe i mnogočemu drugom što je skriveno od javnosti vrlo zorno može se vidjeti u danskoj seriji Borgen – Sjedište moći. Preporučam da pogledate kako se simpatična, odvažna i odlučna premijerka Birgitte Nyborg nosi s udarima sa svih strana. U pojedinim epizodama moglo bi biti titlovano: Sličnost s hrvatskim prilikama nije slučajna.

Umjesto P.S.-a

Čateks uspijeva održati 138 godina dugu tradiciju tekstilne proizvodnje u Čakovcu, pa je danas, zacijelo, najstarija djelatna tekstilna industrija u Hrvatskoj. Sve je započeo Samuel Neumann osnutkom radionice za ručno bojenje domaćeg platna. Njegova obitelj s vremenom je izgradila pravu tvornicu na prostoru današnje Strossmayerove ulice. Svoj najveći razvoj Čateks je doživio na sadašnjoj lokaciji. Srećom, uspio je preživjeti pretvorbene i privatizacijske zamke. Posluje unatoč tome što mu nisu skloni svi oni koji bi najviše trebali njegovu robu.
Tako, primjerice, Čateksove odore od nepropusnog materijala za svoje zaposlenike kupuje francuska pošta, jedna od najvećih kompanija na svijetu. Nasuprot tome, Hrvatska pošta dosad nije prihvatila niti jednu Čateksovu ponudu, već svoje radnike vjerojatno oblači u jeftine, no jesu li i kvalitetne, uniforme i kabanice s Dalekog istoka!