Sveslavenski idealist

Upravo ovih dana, ali prije tristo trideset godina – povjesničari su „utvrdili“ da je to bilo 12. rujna 1683. – pod nepoznatim okolnostima umro je ili poginuo jedan naš čovjek, ni prvi ni posljednji Hrvat u tuđini i za tuđinu, ali zasad jedini kojemu povijest i poslije toliko vremena pamti ime Juraj i prezime Križanić. Dogodilo mu se to poslije neobično burna i zanimljiva života te u dobi u kojoj bi i po našim današnjim zakonima već imao pravo na mir i mirovinu. Moglo bi mu se stoga kratko reći: Neka počiva u zasluženome miru u neznanome grobu negdje „pod Bečom“ – teško, zapravo i nikako „u Beču“, kako hoće novija enciklopedistika. A ona to čini najvjerojatnije zato što ne vjeruje da je taj šezdesetpetogodišnjak, možda i još za malenkost stariji, koji je htio izmiriti Istok i Zapad, pravoslavlje i rimokatolicizam, do Beča dospio s vojskom u najozbiljnijem ratnom pohodu protiv Turaka koji su, također najozbiljnije, opsjedali pa zamalo i uspjeli zauzeti tu prijestolnicu velikog austrijskog carstva. No, to je zapravo kraj onoga što vrijedi reći o Jurju Križaniću, pa počnimo od početka.
Taj, dakle, hrvatski svećenik, misionar, filozof, teolog, jezikoslovac, znanstveni i politički pisac, glazbeni teoretičar, polihistor, jedan od najznamenitijih ljudi slavenskoga svijeta u XVII. stoljeću – kako misle i pišu o njemu oni koji se njime bave, a možda bi mu se moglo pripisati još nešto tomu slično – bio je rođen 1617. ili 1618. u plemićkom dvorcu Obrhu kraj Ozlja . Gimnaziju je završio kod isusovaca u Ljubljani, filozofiju magistrirao u Grazu, teologiju studirao u Bologni i doktorirao 1642. godine u Rimu na tzv. „Grčkom kolegiju“, čime je stavio krunu na svoju želju da se posveti poslu oko crkvenog ujedinjenja Slavena. Koliko se zagrijao za to, vidi se i po tomu što je još kao student, već u svojoj 23. ili 24. godini, tajniku vatikanske Kongregacije za promicanje vjere podnio predstavku o svojoj ideji i namjeri kako bi se to moglo postići: on će otići u Rusiju na dvor njenoga cara i nastojati steći njegovu naklonost pa onda potaknuti ga na prosvjećivanje svojega naroda, nagovoriti ga na rat protiv Turaka radi oslobođenja potlačenih Slavena i pridobiti ga za rad na ujedinjenju s Rimskom crkvom. Uz manje ili veće prilagodbe i dopune, kako je već život zahtijevao, toj je svojoj ideji – usprkos svemu što je doživio i proživio – ostao vjeran sve do gore spomenute smrti.
Vjerojatno u Rimu zaređen za svećenika, vratio se 1642. godine u Hrvatsku, ali je već 1644. ponovo otišao u Rim. Pripremivši se tu dobro za svoje „slavensko poslanje“, otputovao je 1646. u Poljsku i sljedeće godine pun nade došao u Rusiju. Na dvoru cara Alekseja I. Mihajloviča doduše jest izložio svoje ideje, ali je pritom naišao na otvoreno neprijateljstvo pravoslavnih teologa prema „zapadnjacima“: bilo katolicima, bilo protestantima. Da mu pokušaj ne bi ostao samo na polemikama s onima koji njegove razloge i dokaze unaprijed odbijaju te učinio barem nešto na ukidanju razlika u vjeri i kulturi, preveo je na latinski jezik više teoloških djela pravoslavnih pisaca, a onda se, ne obavivši ono radi čega je i išao tamo, vratio u Rim.
To ipak ne znači da je od svoje prvotne ideje odustao ili se u njoj pokolebao. Upravo obrnuto: nakon niza godina u različitim službama i usprkos izričitoj zabrani samoga pape ponovno je krenuo na put i 17. rujna 1659. došao u Moskvu te skrivajući svoje svećeništvo i pod imenom Juraj Biliš Sorbenin, uspio na carskom dvoru dobiti posao na izradi opće slavenske gramatike i rječnika. No, ne zadugo jer se u jednom sporu između cara Alekseja i patrijarha Nikona izjasnio za ovoga drugoga pa je već 8. siječnja 1661. bio prognan u Tobolsk u Sibiriji, ali pod čudnim okolnostima: i dalje je bio carskoj službi, bavio se svestranim znanstvenim radom i punih petnaest godina, do 1776. – dobivao stalnu plaću! Tu je napisao velik broj svojih djela kojima se ne može poreći vrijednost – najvažnije je svakako „Politika ili Razgovor ob vladateljstvu“ - ali je gotovo sve ostalo u rukopisu
Ipak je to teško podnosio i bio je sretan kad ga je novi car Fjodor Aleksejevič brzo pomilovao pa je već u svibnju 1776. u Moskvi bio prevoditelj u carskoj vladi ali opet ne zadugo: već sljedeće godine ostavio je Rusiju i stupio u dominikanski samostan u Vilnu i postao o. Augustin. Nema podataka o tome je li se tu bavio nečim drugim osim onim što je propisivao samostanski dnevni red, ali ne bi bilo čudno kad bi se saznalo da je i tu „nekši črv vu njemu roval“, kako su stari Međimurci znali reći. Naime, kad je poljski kralj Jan Sobjeski 1683. godine krenuo prema Austriji gdje su Turci nakon duge opsade već gotovo zauzeli Beč, u njegovoj vojsci našao se i o. Augustin Križanić koji je mislio tako lakše doći i u Rim. Ostaje tajna je li ga svladala životna dob – već je iz Moskve s nepunih šezdeset godina otišao kao „star čovjek“! – ili nije podnio napore ubrzanoga vojničkoga „marša“, ili je poginuo u kakvom vojničkom sukobu, ili se dogodilo nešto četvrto, jer mu se pod zidinama austrijske prijestolnice izgubio svaki trag.

P.S. Nakon svega iznijetoga o tom očitom, ali poput mnogih drugih, neshvaćenom i neuspjelom idealistu, moglo bi se postaviti pitanje zašto ga miješam među ove „Sitnice“ kad on , istina, „čini povijest“, ali „nema veze“ s Međimurjem. Odgovor daje podatak koji spominju gotovo svi njegovi životopisci, valjda kao važan: već kao mlad svećenik poslije povratka iz Rima bio je župnik u Nedelišču i Varaždinu – svakako vrlo kratko, ali kad je u pitanju Križanić, nije zanemarivo.