‘SVETEK ŠTEFAN KRALA V CSÁKTORNYI’

Više čudnih, naoko međusobno nepovezanih okolnosti neočekivano mi skreće misli i pozornost prema onomu što se događalo ovdje ljeti prije sedamdeset godina.
Neposredan pak je povod za to nekoliko ponovljenih slučajeva kad je strancima, uglavnom manje ili više (ne)zainteresiranim turistima ili slučajnim prolaznicima, bilo (pro)tumačeno da kipovi na pročelju Crkve sv. Nikole Biskupa u Čakovcu prikazuju Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana – za većinu stranaca oni su ili „hősők“ (mađarski „junaci“) ili „Kaiser(tum)sverräter“ (njemački „izdajnici [austrijskoga] cara odnosno carstva, u svakome pak slučaju obično Péter Zrinyi i Ferenc Kristoff Frankapan, što znači da nisu bili Hrvati! – i ovdje su bili postavljeni kad je i crkva tko-zna-kada bila podignuta, od čega baš ništa nije točno! Čudno je, zapravo i žalosno, što takvi „znalci-tumači“ naše i umjetnosti i povijesti barem po krunama na glavama tih kipova, ako već ne i po drugim jasnim oznakama, ne mogu prepoznati da se radi o ljudima koji su sjedili – premda ovdje stoje! – na kraljevskim/carskim prijestoljima, što spomenuta dvojica nikako nisu.
No, ako im se time svjesno podmeće da si bili „okrunjeni“, onda je to farsa, izrugivanje slično onomu zabilježenomu u Bibliji kad je Pilat pitao Isusa „Ti li si kralj židovski?“ misleći pritom na kralja u političkom smislu, a dobro je znao da Krist to niti je bio niti je namjeravao biti.
Sa željom da se to više ne dogodi, ostavimo ipak po strani takve uistinu „crne misli“ o nažalost sramotnim, ali nasreću ipak rijetkim slučajevima, pa ostanimo kod činjenice da kipovi prikazuju mađarske kraljeve Stjepana i Ladislava – obojica su bili prvi toga imena na mađarskom prijestolju – koji sa Stjepanovim jedinim sinom Emerikom (Mirkom) čine „kraljevsku svetačku trojku“ (mislim da ovdje nije prikladno „háromság“ prevesti kao „trojstvo“) na koju su Mađari oduvijek bili vrlo ponosni i smatrali je – čitavu ili pojedinačno – simbolom svoje državnosti.
Ovdje ih je lako prepoznati: Stjepan ili „Szent István“ stariji je i u ruci mu je kraljevska „jabuka“ (kugla – prema kasnijem tumačenju globus – s križem), a Ladislav ili „Szent László“ drži bojnu sjekiru. Kipovi su bili izrađeni i u udubine u zidu lijevo i desno od vrata postavljeni 1904. godine, kad je nekadašnje (izvorno iz prve polovice XVIII. stoljeća?) krajnje jednostavno pročelje crkve bilo zamijenjeno drugim, sasvim drugačijim, kojega također više nema.
Bilo je to u vrijeme žestokoga nastojanja da se pomađari ne samo Međimurje – među ostalim, tada je izmišljen i „muraközi nyelv- megyimurski jezik“ – nego i ostali nemađarski krajevi pod zajedničkom „krunom sv. Stjepana“. Sastavni dio takvih nastojanja bila je i proslava blagdana tih svetih kraljeva, posebno onoga najvećega, najzaslužnijega i u svakom smislu prvoga, „svetoga Štefan Krala“ koji se slavi 20. kolovoza. Razumije se da takvih proslava izvan „trianonski okrnjene“Mađarske nije moglo biti, ali su zato bile nastavljene kad je, gdje je i koliko je „Trianon“ bio poništen.
S Međimurjem je to bilo 1941. godine, u tri etape. U taj kraj, u kojemu je NDH bila proglašena i zaživjela prije nego u Zagrebu, mađarska je vojska samo „ušla“ – i „ništa više“!? – 16. travnja, potom je 9. srpnja uvela vojnu upravu i time proglasila „okupaciju“, a konačno je tek 16. prosinca parlament u Pešti odlučio o njegovoj aneksiji. Možda je i to razlog – svakako samo jedan od više drugih – da je prvo„Štefan-Kralovo“ te godine u Čakovcu i drugdje bilo relativno skromno proslavljeno.
Ali je zato sljedeće, 1942. godine „svetek Štefan Krala“ bio na visini. „Starinski povrnjeni i za navek magyarski varaš Csáktornya se i letos prepravlal z najvekšim zduševlenjem i paradom svetiti ovoga zvišenoga dneva, najvekšega svetka magyarske zemle,“ započele su tadašnje novine svoj izvještaj o proslavi.
Bila je uistinu u svakom smislu velika, zapravo i najveća za četverogodišnjega razdoblja mađarske vlasti ovdje. Sljedeća je bila već u jasnom znaku prekretnice na svjetskim bojištima, a ona poslije nje bila je kao varljiva slamka spasa za koju se hvataju samo očajnici ostali već bez ikakve nade. Uistinu je nije bilo, kao ni daljnjih proslava toga „svetka“.

P.S. Pregledavajući neke stare i već davno zaboravljene zabilješke o onome što sam upravo opisao, za oko mi je zapela – tako se to obično kaže jednako kao i „u oko (oči) mi je palo“, ali, s jedne strane, nasreću samo slikovito i, s druge strane, ne znam zašto baš tako jer sam siguran da ne moram nikoga uvjeravati kako je to bolno, ponekad opasno, pa čak i tragično kad čovjeku nešto uistinu zapne za oko ili upadne u nj, pa bi i u takvom, slikovitom govoru bilo prikladnije i logičnije reći „pogled (u prenesenom smislu neka bude i oko) mi je zapeo za to i to“ ili „pao mi je na ono i ono“ – dakle, zamijetio sam novinsku vijest upravo iz ovih kolovoških dana, ali onih prije ravnih sedamdeset godina na mađarskom i „međimurskom“ jeziku koja na ovome glasi: „Pehm József papinski prelat opat plebanoš v Zalaegerzegu je svoje plemenitaško [prez]ime z dozvolom m[agyarskoga] kr[alyevskoga] ministra za znutrašnje posle premenil po svojem rodnom mestu na Mindszenty.“ Vijest na govori ništa onomu tko ne zna da je taj „opat-župnik“ uskoro potom postao ostrogonskim nadbiskupom, mađarskim primasom i kardinalom te da je nakon višegodišnjega zatočeništva u SAD ambasadi u Budimpešti umro u izbjeglištvu/izgnanstvu izvan Mađarske, pa je najprije počivao u austrijskom Mariazellu i tek je podosta godina kasnije bio vraćen u domovinu u kojoj ga i danas njegovi sunarodnjaci poštuju – sve pod tim prezimenom: Mindszenty. Mene je to podsjetilo na slučaj još jednoga mađarskoga prelata, podrijetlom Međimurca iz Čakovca, preciznije „ z marofa“, koji je također, ali mnogo prije Pehma, svoje prezime Zadravec promijenio u „Uzdoczy“, potpisivao se „Zadravecz-Uzdoczy István“, a u grobu (u prastarom srcu Mađarske Ostrogonu/Esztergomu) već gotovo pedeset godina počiva opet pod svojim međimursko-čakovečkim prezimenom „Zadravec“. Iako uistinu sitna, i to je „sitnica“ koja (ne) spada u našu povijest, pa je samo kao takvu i zapisujem ovdje.