SVETO „VINCEKOVO“ I „VINČEKOVO“

Ovogodišnji kalendarski red hoće da baš na „Vincekovo“ – ili, kako sam davno-davno čuo da je jedan priprosti, ali duhoviti šaljivac, ne bez razloga i povoda, rekao „Vinčekovo“ i, priznajmo, „je né fulal“ – ponovno moram o ovozimskoj zimi. Ne mogu o ovogodišnjoj jer svaka, bilo „svemirska“ (ona od zimske suncostaje do proljetne ravnodnevice, to jest od 21. prosinca do 21. ožujka), bilo meteorološka zima (ona kad, bez obzira na datum, „treba se fest obleči“) u našem se kraju proteže kroz dvije kalendarske godine. Čak i kad bih prihvatio mišljenje nekih svojih sugovornika da je „ljeto“ hrvatskije nego „godina“ – kako su činili (ne samo) stari hrvatski kalendari prema kojima smo nedavno ušli u „prosto ljeto 2013.“ (što god netko o tome mislio!?) – bojim se kako bi naše mozgovne vijuge reagirale kad bi njima projurila „ovoljetna zima“. Ostanimo, dakle, kod ovozimske zime.
Baš kad sam, kažu, „zajafkal“ kako su zime još nedavno bile mnogo hladnije i snježnije nego u sadašnje doba pa se to odražavalo i u narodnim izrazima o vremenskim prognozama i učincima, zima se pokazala dostojnom svoga imena, ali, zasad, samo po količini snijega. Ako joj hladnoća pomogne još koji dan, moći će na Vincekovo „s kàpa cureti“ i vrapci se „v kolomiji kópati“, kako sam već napisao, a sjetio sam se i ovoga: „Kak su duge cincrlice s krova na Vincekovo, tak budu na jesen dugi curki vina v lagve.“ (Znate li što su cincrlice?)
Možda zato što se za Vincekovo očekuje lijepo vrijeme nastao je stari običaj da se toga dana, ako je ikako moguće, ide „v gorice“ . Po tri-četiri susjeda u društvu obišla su svoje vinograde, blagoslovila ih svetom vodom i odrezala po nekoliko „rozgi“ koje će u kući držati u vodi na toplome da „do Vuzma potiraju“ i pokažu kakav će biti urod. (Nekad se to poklopilo s onim na Vincekovo, a nekad i nije, ali vjerovanje i običaj su ostali!) Potom su obišli i svoje „kléti“ ili „pelnice“, „sprobali kaj i kak je v lagvih“ pa na kraju kod jednoga sjeli uz „pune kupice“ – „z praznih je né moči“ – i bez „čuda trucanja ponucali“ meso i „klobase“ koje su donijeli znajući da „niti je na pràzen želódec né moči …!“
Novija vremena znatno su unaprijedila i shvaćanja i mogućnosti obilježavanja jednako Vincekovoga kao i Vinčekovoga – otkad sam ga se sjetio, ne mogu ih razdvajati – ali o tome će drugi.

P.S. 1 Ne znam u čemu više, u enološkom ili hagiografskom žaru, ne malo pojedinaca Vinkovo ili, po domaće, Vincekovo, to jest spomen-dan sv.Vinka Mučenika, i „vinčekovo“, to jest dan kad se jednako slavi „vinčeko“ iliti „zlatna vinska kaplja ka ljude na suhomu ftaplja“ – međusobno povezuje ne samo datumski nego i tumačeći pa i tvrdeći ili da je taj svetac dobio ime po vinu ili čak da je vino tako prozvano po njemu. I jedno i drugo ne samo da je uvreda i za jedno i za drugo, nego je i potpuno netočno jer među njima nema nikakve druge veze osim kalendarske, potpuno izmišljene.
Naime, kao prvo, sv. Vinko – taj „zimski“, jer zna se za još svetaca s tim imenom, npr. Vinko Pallotti, (1795.–1850.) franjevački trećoredac, dušobrižnik rimske mladeži i osnivač „Družbe palotinaca“ (slavi se istoga dana); Vinko Ferrer, (1360.–1419.), dominikanac, izvrstan teolog i propovjednik, poznat i po čudesima kojima je ljudima pomagao ( 5. travnja); Vinko Madelgar, (+ oko 677.) opat i osnivač više samostana u Francuskoj i Belgiji (14. srpnja); Vinko Paulski, (1581.–1660.) svećenik izuzetno zauzet u pastoralu i skrbi za siromahe te osnivač „“Družbe lazarista“ (27. rujna), da ne tražimo i one za koje nismo nikada čuli (a ima ih), jer će pažljiv čitatelj već i za ove lako primijetiti kako su u kalendaru lijepo raspoređeni svaki u svoje godišnje doba! – taj, dakle, „zimski“ sv. Vinko o kojemu govorimo bio je iz plemenite obitelju u blizini Caesareoaugusta-e (danas Zaragoza) u rimskoj provinciji Hispaniji (Španjolskoj). Kao dobro kršćanski odgojen mladić stupio je u službu biskupa Valerija u Valenciji i mu postao đakonom,. U vrijeme Dioklecijanovih progona bio je u tamnici strašno mučen – na likovnim prikazima atributi su mu mlinski kamen i roštilj pa nije teško zamisliti kako je sve bio mučen – i, zbog postojanosti u vjeri, 22. siječnja 304. pogubljen. Je li za života „konzumirao“ nešto od onoga s čime se danas povezuje njegovo ime, niti se zna, niti je važno, niti bi mu se smjelo zamjeriti, jer umjereno uživano, navodno, nije pilo nego jelo, a i biblijski je prorok već davno zapisao da „vino razveseljuje ljudsko srce“.
Potom drugo: izvorni, starorimski ili latinski oblik pohrvaćenoga imena Vinko – u kajkavskim krajevima Vinkec, Vincek, Vinci i sl. – glasi Vincentius, a izveden je od jednoga oblika glagola „vincere“ – od njegova glagolskoga pridjeva radnoga „vincens“. „Vincere“ znači pobijediti, pa „vincens“ i „Vincentius“, kao i naš Vinko, nisu drugo nego „pobjeđujući, onaj koji pobjeđuje, dakle pobjednik“. Taj pak s vinom nije imao nikakve veze osim – ako se već tada držao (i naše) dobre „šege“ da se pobjeda bilo koje vrste dobro zalije! ,
Zatim treće: žalosno bi bilo da je svijet morao čekati na rođenje i krštenje tamo nekoga dokraja trijeznoga đakona „Pobjednika“ i da po njemu nazove sredstvo koje je već stoljećima prije njega pobjeđivalo i ono što se smatralo nepobjedivim. Već u najstarijim pisanim spomenicima spominje se vino kao poticatelj na dobro, ali i uzročnik mnogoga zla. Nisu stari bez razloga govorili da đavao, pored „zna se“, podmeće i vino tamo gdje sam ne uspijeva. No, primjere za to ne treba tražiti u povijesti, ni u daljoj ni u bližoj – dovoljno je osvrnuti se oko sebe.

P.S. 2 Malo sam preokrenuo uobičajeni red pa je „post scriptum“ – doslovce: „poslije napisanoga“ – to je u pravilu samo kratak dodatak onomu što je kao glavno opširnije napisano – nastalo nešto veće nego sâmo „scriptum – (na)pisano“. No, sve to nije niti razlog niti zapreka da se i ovogodišnje, točnije današnje Vincekovo – i „vinčekovo“! – ne proslavi „kak dragi Bog ne sam dopušča neg’ i zapoveda“. Pa onda: „vu to ime – al spametno…!“