"Svojevrsni pothvat u povijesti..."

… vinogradarstva i vinarstva u Međimurju, a preko nje i u općoj međimurskoj povijesti – premda takva sitnica još nije u njoj zapisana – dogodio se ne previše davno: prije samo dva desetljeća. Već sam gotovo propustio spomenuti njegov jubilej, kad su mi iznenada „lufta“ za nj dali ranije nepredviđeni pomaci u izdavanju ovoga lista: mjesto božićnog i novogodišnjeg utorka – subotama prije njih!
Činjenica da ovaj (barem bi trebao biti) novogodišnji broj ovih novina za sljedeću godinu izlazi već ove, tj., zapravo prošle godine – ne davno, ali svakako već „lani“ – a u prijelaznoj noći, onoj između „lani“ i „letos“ ili – s obzirom na vrijeme kad ovo treba napisati i predati u tisak, točnije – između „letos“ i „k letu“svatko tko ikako može i smije , pa i mnogi od onih koji to ne „ne bi smjeli“ nego uistinu ne smiju (velika je, čak i bitna razlika između kondicionala i prezenta!), „prijel bu v ruke kupicu i nazdravil zdravicu“. Razlozi za to su veliki, a najveći je i najvažniji: „Za lanjsko – razumije se, „leto“, što bi se „po gospocki šprohi “ reklo prošlu godinu – kaj se spere i pozabi, za letošje pak – to jest u ovome času još buduću godinu – išče slabo i gingavo ter ni znati kakše bu, naj se opomore i k sebi dojde!“
Za nešto takvo ne pije se bilo što, nešto „kaj se najde v prvi flaši“ ili, još slikovitije rečeno, „nekši kiseliš od šteroga ti se, gda po gutu doli teče, kustura v žepu sama ‘tpira!“. I u vremenima kad kojekakvi klintoni, izabele, tarade, šmarnice, direktori i slični „divjaki“ ili hibridi po našim „goricama“ i „brajdama“ nisu bili nikakve rijetkosti, a velika im je prednost bila što ih nije trebalo „špricati“, za takve prigode kakve su Božič i Vuzem, a pogotovo Novo leto, i najvekši bogec privóščil si je kupicu nekšega cépa“, tj., priuštio si je čašicu vina s plemenitog ili „ceplenoga“ trsa. Tek je sredinom prošloga stoljeća nastala prava hajka protiv hibrida ili „direktno rodeće loze“, pa su vinogradi bili ispunjeni novim sortama grožđa koje zahtijevaju sasvim drugačije, suvremenije obrađivanje ne samo loze nego i njezina konačnoga proizvoda – vina. Da skratim priču, prepisujem o tome iz dvadeset godina starih novina, što mnogi ne znaju:
„Suvremeno vinogradarstvo i vinarstvo ima veoma stroga pravila. Tako su u nomenklaturi nakon stolnih vina na redu kvalitetna, a potom čuvena i vrhunska. Najviši stupanj su predikatna vina i to ovim redoslijedom: kasna berba, izbor, jagodni izbor, suhi jagodni izbor, te konačno ledeno vino. Da bi se postigao taj predikat [a upravo je o njemu, o ‘’ledenom vinu’’ ovdje riječ] moraju biti ispunjeni brojni uvjeti. Među najvažnijima je svakako da grožđe mora biti na trsu nekoliko dana pri temperaturi, bolje rečeno hladnoći od -6 do -7 Celzijusovih stupnjeva tako da se neisušena voda u bobici pretvori u led. Prešanje se također mora obaviti na otvorenom , dok je grožđe još zamrznuto, odnosno da se led u grožđu ne pretvori u tekućinu.
Nakon prešanja slijedi složen tehnološki postupak vrenja mošta uz pomoć posebnih gljivica. Vrenje traje nešto dulje zbog vrlo visokog sadržaja sladora u moštu uz odgovarajuće zagrijavanje prostorije. Kod vrenja treba naročito paziti da se sav šećer ne pretvori u alkohol , jer bi bilo prejako. Vrenje se prekida kod određene granice, jer se želi zadržati kategorija slatkog vina.“ Potom slijedi njegovo čuvanje, njegovanje, pretakanje i napokon „buteljiranje“ u bočice od 2,5 decilitara, i to posebna oblika – ali tek sljedeće jeseni da bi se na tržištu pojavilo uoči Božića i Nove godine, kad se očekuje najveća potražnja, a o njegovoj cijeni mogu samo ponoviti ono što je već tada bilo napisano: „Ledeno vino je najcjenjenije i najskuplje među svim čuvenim i vrhunskim vinima.“
Danas vjerojatno nema međimurskoga dobroga vinogradara i pravoga vinara koji to ne zna i, štoviše, koji to ne prakticira. No, prije samo dvadeset godina očito još nije bilo tako. Dokazuje to nevelik novinski članak koji u nadnaslovu upozorava na „novost u međimurskom vinogradarstvu“ – u tekstu i u sljedećem broju novina „novost“ će biti proširena i na čitavo hrvatsko vinogradarstvo! – i u naslovu izričito tvrdi da se dogodila „Prva ’ledena berba’“. U njemu se svemu svijetu daje na znanje:
„U povijesti ne samo međimurskog, već i hrvatskog vinogradarstva, prva tzv. ledena berba, iz koje se dobiva „ledeno vino“, obavljena je minule nedjelje, 27. prosinca [1992.] u vinogradu Stjepana Matanovića iz Varaždina, a na poznatom Stanetinskom vrhu kod Sv. Urbana. Ovaj poznati vinogradar i vinar ostavio je više od 300 trsova grožđa sorte graševina (laški rizling), a ledenu berbu obavio po svim najzahtjevnijim propozicijama. To znači da je temperatura najmanje dva dana morala biti najmanje -6 do -7 stupnjeva C (a bila je -11), a i prešanje je moralo biti obavljeno na otvorenom. U ovom svojevrsnom pothvatu u povijesti vinogradarstva i vinarstva u Međimurju i Hrvatskoj gosp. Matanović tijesno je surađivao s Agronomskim fakultetom i Državnim meteorološkim zavodom u Zagrebu.“ [Sva isticanja u tekstu, potpisanom sa „(do)“ – V. K.]
Gospoda Matanovići – „deda“ Stjepan zvani Pišta, po majci unuk nekadašnjega, još iz „k.u.k.“-vremena, stanetinskoga „navučitela“, i sin mu Vlatko – dobili su tada „bruto“ oko 150 litara „ledenoga vina“, a u redovitoj berbi s istih trsova dobili bi oko 700 litara „običnoga“. Je li im se to isplatilo, tada se još nije znalo, ali – i oni su trebali čekati da to vide!!

P.S.1 Kao posljedica jednoga nesporazuma i jednoga neopreza, dogodilo se da uz prethodnu „Sitnicu“ bude objavljena zemljopisna karta koja s tekstom nema nikakve veze, osim što prikazuje Međimurje na već bezbroj puta viđen način. No, i drugi su razlozi da se istoj temi vratim još jednom, pa će to, nadam se, biti prilika da se objavi i pravi prilog.

P.S. 2 Iz razloga spomenutih u uvodnom dijelu teksta, moram ponoviti „Anda vu morje vre vekivečno …“. Sretna – i barem malo bolja od ove – bila nam nova 2013. godina!