TAKVOGA NEMA NI OBAMA!

Traktori su danas tako svakodnevna stvar da se gotovo niti ne zamjećuju – osim kad na cesti zasmetaju jer su mnogo sporiji od drugih vozila kojima se uvijek „žuri“. Kad bi netko i morao nešto reći o njima, vjerojatno ne bi došao dalje od toga da su to motorna, samopokretna vozila za vučenje nečega, što im i ime točno govori jer potječe od latinskoga glagola „trahere – vući“. Što pak se tiče njihove starosti, odnosno kad je konstruiran prvi od, gotovo je sigurno da bi ga proglasio mlađim od automobila. To bi, dalje, značilo da se pojavio pred nešto više od stotinjak godina.
I – debelo bi se prevario jer je njegova era započela već poslije saznanja da parni stroj Denisa Papina iz 1679. godine ne mora uvijek stajati na mjestu, nego se može kretati, pa poslužiti i za vožnju, a onda i za vuču. Istina jest da je danas teško zamisliti kolike su takvomu traktoru bile težina i brzina – prva velika, a druga mala! – a još više kako mu se u vožnji podržavala vatra i dolijevala voda, ali ipak: povijest kaže, a ne vjerujem da laže, prvi su traktori na parni pogon, makar vrlo nespretno i komplicirano, vukli plugove i obavljali druge poljoprivredne poslove mnogo prije nego je bio konstruiran prvi motor s unutarnjim izgaranjem.
No, i kad su Nikolaus August Otto 1876. godine, Gottlieb Wilhelm Daimler s Wilhelmom Maybachom 1883. godine, Carl Friedrich Benz 1885. godine, Rudolf Diesel 1892. godine i drugi, sve jedan za drugim, ponekad i bez znanja jedan za rad drugoga, stvarali i usavršavali takve motore, njihova primjena dugo nije bitno pridonosila poboljšanju traktorskih oblika, veličina, snaga, brzina, primjenjivosti, učinkovitosti, ekonomičnosti i svemu ostalomu što se od takvoga stroja moglo zahtijevati. To se nedvojbeno vidi i iz podatka da je 1908. godine u Sjedinjenim Američkim Državama na poljima bilo tek 300 (tristotinjak!) tih strojeva, i to na petrolejski pogon, a ni tri godine kasnije nije ih bilo mnogo više: 2.000 (dvije tisuće).
Svemu što je u tome smislu i bilo napravljeno prije njega – a ne može se poreći, radilo se – Prvi svjetski rat „dao je svoj obol“: barem je usporio, ako ne i zaustavio; jedino se SAD, mnogo manje pogođen ratom nego Europa, mogao nešto više baviti i time. No, zato je odmah poslije rata krenulo: u Americi ih je 1920. godine bilo već oko 250.000 (dvjesto pedeset tisuća), a pet godina kasnije njihov se broj udvostručio. Između „dva rata“ taj se stroj naglo razvio, pa ne treba biti velik stručnjak da se vide njegova poboljšanja kad se spomene, na primjer, da je 1920. god. dobio remenicu, 1925. izvodno vratilo, 1931. dizel-motor, 1932. prve gume koje su do 1940. potpuno istisnule dotadašnje čelične kotače, itd. S vremenom se proizvodnja povećavala i širila, a primjer SAD-a slijedile su i zemlje koje su se oporavljale od ratova; čak je i „prva“ Jugoslavija pred svoj kraj nešto više namjeravala nego uistinu započela, „druga“ pak, pored sve vlastite proizvodnje, nije se nikad oslobodila ne samo maloga uvoza tih strojeva. (Na području Hrvatske proizvodile su ih tvornice „Tomo Vinković“ u Bjelovaru i „Torpedo“ u Rijeci.)
Taj mali „kurs“ iz povijesti traktora, pretpostavljam, neće biti suvišan sadašnjim međimurskim vlasnicima čitavih „ergela konja“ po dvorištima – razumije se, u obliku konjskih snaga njihovih traktora koji ne jedu kad ne rade, a kad rade, samo piju naftu – mjesto nekadašnjega jednoga ili dva konjića u staji koji su, radili ili ne radili, triput dnevno tražili dobre „porcije“ zobi i uvijek samo sasvim čiste vode. Potaknut pak je željom da se upozori na jednu od onih 50.000 grdosija iz vrste tzv. „lakih traktora“ (a svaka ima više od triju tona željeza!), 1921. god. proizvedenih u SAD-u, koja danas u izvornom obliku mirno počiva u dvorištu Vladimira Pokopca u našem, međimurskom Pribislavcu!! Kolika je to i kakva grdosija samo se donekle vidi na priloženim fotografijama.
Vrijedi zabilježiti kako je taj originalni, više od devet desetljeća star primjerak američkoga traktora, dospio ovamo. Prema podatku na izvornoj identifikacijskoj pločici, proizveden je 1921. godine u tvornici „International Farmal“ u poznatom gradu Chikagu Ill. – što znači u saveznoj državi Illinois – i ima oznaku modela „14 B“. Dimenzije su mu: d = 3,20 m, š = 1,90 m i v = 1,70 m, upravo toliko koliko i dva veća kotača s promjerom od 1,50 m i 0,10 m dugim „zupcima“. Iz drugih se podataka saznaje da je jedan od pedesetak tisuća traktora proizvedenih te godine u SAD-u, a to za veliko područje i velike potrebe te države nije mnogo. Ipak je bio izvezen, odnosno uvezen u tada tek stvorenu Jugoslaviju. Tu su ga dugo palili s „kurblom“ na benzin, a onda na petrolej tjerali njegovih 14 „konja“ s brzinom od jedva 16 km/sat i njime, očito uspješno, orali bačka polja i radili sve drugo „za kaj takša stvar je“ – tako dugo „dok se ni zdošel“.
Ipak, i takav se svidio Pribislavčaninu Vladimiru Pokopcu koji je kao dječarac poslije II. svjetskog rata s obitelji krenuo u svijet „trbuhom za kruhom“ i našao ga u Baranji. Traktor, takav kakav je bio, kupio je 1982. god. u Zmajevcu kod Novoga Sada i prevezao u Čeminac. Pošto se poslije 1990. god. vratio u svoje „Prslavce“, sedam godina kasnije dopremio je i njega, uredio ga i zaštitio od hrđanja, pa mu sad stoji pred kućom kao originalan izložak koji bi mogao poželjeti i svaki muzej. No, o rastanku ponosnoga vlasnika od traktora kakvoga nema nadaleko i naširoko, bez obzira na uvjete – „niti čuti“!!

P.S. O „PS-u“ uz prethodnu „Sitnicu“ došlo je do mene nekoliko zanimljivih reagiranja. Budući da „PS-a“ takve vrste imam na zalihi više, bit će prilike za odgovor.