„TI, SELJÀK JÊDÊN!“

Neki dan me na jutarnjoj kavici upitao prijatelj: - Kaj misliš, dé ga več seljàkov, vu Ferketincu ili v Zàgrebu? Odgovoriti bih isprva, naravno, mogao „vu Ferketincu“ (a simpatično mjesto samo je paradigma – može u Goričanu, Podturnu….), međutim prijatelj je očito mislio na „seljake“, samo te navodnike u govoru nije mogao (ili hotimično nije htio) govorom signalizirati. E, tad su stvari malko složenije. Činjenica je da vrlo često čujemo u naslovu formuliranu pogrdnicu, te „seljàk jêdên“ ne možemo zamijeniti s „poljoprivrednik jêdên“, ili, u Dalmaciji „ti, težak jedan“! Pogrdnica jasno znači: „ti, neotesanec, primitivac“ i tako dalje. A upravo se ta smislena sličnoznačnica „značejski prelijeva“ u našoj komunikaciji pa riječ „seljak“ doista u priličnom broju poneki upotrebljavaju u značenju „prostak“ . „Zabuna i nesporazumi uvijek su mogući. Kada npr. za nekoga kažemo da je seljačina, znači li to da je on seljak? Svakako da ne znači. Intuitivno slutimo da je riječ o nečem drugom: jasno nam je da seljačina može biti i onaj tko nije seljak. (…) Riječ seljačina u svojoj je svakodnevnoj upotrebi vrijednosno negativno konotirana. Ona je svakako nastala izvan samoga seljaštva, nastala je kao percepcija seljaka od strane ne-seljaka „(Hodžić). Dakle, seljačina je negativna karakterna osobina ili kako Srbi dobro kažu: „Sinak, on nije seljak u opanak, on je seljak u glavu!“
Svi smo manje-više potomci seljaka. Ja se prvi toga ne sramim, štoviše, nastojim ovim prilogom o seljaku – dakle, poljodjelskom djelatniku koji ima prebivalište na selu i koji za život zarađuje (ili je zarađivao) baveći se poljoprivrednim djelatnostima – govoriti afirmativno. Ponajprije zato što je seljak kroz prohujala stoljeća stvarao i imao svoju – kulturu. Nije bio obrazovan jer grofu, naravno,u tim stoljećima nije bilo stalo do školovanja njegova kmeta, ali je taj kmet ipak njegovao i stekao određene i moralne i kulturološke norme. Kako ih je stekao? Tako što se , konkretno govoreći, držao (jasno, u kojoj mjeri svatko od nas ljudi može) Deset Božjih zapovijedi! „Pravovjernici“ će sada reći da to nije točno, ali jedina „moralna, uljudbena škola“ našega pretka u prohujalim stoljećima bila je upravo crkveni nauk. Poznati pisac iz razdoblja hrvatskog prosvjetiteljstva, slavonski časnik Matija Antun Relković napisao je knjigu (znakovito naslovljenu ) Satir iliti divji čovik (Dresden 1762., Osijek, 1779.). U njoj se obratio svojim sunarodnjacima, koreći ih ponajviše što su prihvatili turske „skule“ (običaje, ponajprije sklonost neradu i bekrijanju a suvremeniji književni derivat čitamo u romanu i gledamo u filmu Đuka Begović), što su učinili zanemarujući kršćanski nauk:
-Običaje lipe ostaviše,
a poganske pomalo primiše.
-Zato si ti (Slavonijo, op.) na toliko spala,
i u takvom stanju zaostala,
da i danas tebe upravljaju
i na pravu stazu nastavljaju;
al te evo nastaviti neće
doklegoder skule ne pomeće,
i nauči Božje zapovidi
i ostalo što za njima slidi.
-Drugačije i bez bogoljupstva
vaše znanje ne valjade ništa.
Ti se stihovi ne tiču samo Slavonije, model je u hrvatskom (panonskom) selu bio isti, svugdje ondje gdje je – kako bi rekla A.Horvat – doprla „kršćanska organizacija“. A nije samo riječ o antropološkoj, „duhovnoj dimenziji“, nego je posrijedi „izgrađen konkretni obrazac načina življenja i postupaka u proizvodnji, kojemu sadržaj i značenje daju tradicionalne institucije i način prijenosa tradicije – običaja, rituala, vjerovanja i društvenih vrijednosti – dakle struktura simboličkog svijeta putem kojeg on sam sebe misli. Kultura je, kaže Antun Radić, ‘kako narod živi’ i ‘kako narod misli’. To ‘kako narod misli’ su pravila prema kojima narod usmjerava svoju aktivnost i organizira život“ (Cifrić). Ili, kako zaključuje poznata etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin: „Kultura (i ruralna dakle, op.) nije stoga, samo način života, kultura je i način mišljenja i način ponašanja, akcija.“ A to, način ponašanja, življenja, čovjek na selu strukturirao je kroz niz običaja koji se, i životni i godišnji, oslanjaju na crkvenu godinu i način življenja kakvo kroz svetopisamsku riječ nastoji afirmirati crkva.
A uz to mi u pamet dolazi jedan naoko sitan detalj, ali detalj koji vrlo jasno svjedoči o seljakovoj kulturi, o činjenici da je on daleko od „seljačine“: kad bi se spremao u crkvu seljak je oblačio svetešnju opravu, ali to je isto činio i kad bi odlazio vu „opčinu“, k doktoru i slično. On, dakle, time (kao i svi drugi to činimo oblačenjem) pokazuje da poštuje institucije i osobe kojima se upućuje, to je znak njegove kulture. Gdje je to naučio?
Seljak danas? Postoji li on uopće u tradicijskom smislu, ili pa je riječ o većini koja tek stanuje na selu ili u prigradskim naseljima a radi u urbanoj sredini? U novije vrijeme svjedoci bijasmo najprije prvoga propadanja sela : nakon 2. rata seljak se masovno pretvarao u „radnika“, napuštajući izvorni ambijent i nastanjujući se u gradskim „golubarnicima“ (Mandić; sve je očitije da to bijaše smišljena politika da se stvori ovisni radnik a uništi ili barem oslabi neovisni seljak!). Druga je pojava bila „gastarbajterstvo“, masovnije začeta šezdesetih godina prošloga stoljeća: i pritom je veza sa selom postajala sve više formalne naravi a namjesto toga prihvaćala se nekritički tuđa kultura, točnije njezin surogat i eto nam druge prilike, drugih uvjeta za pojavu „seljačina“! Napokon, treća pojava vremenski datira u ovo naše doba koje živimo a obilježeno je globalizacijom, koja, kako napominje Cifrić, „ima i drugu stranu pa znači i globaliziranje duhovne bijede umjesto dostojanstva… Ona ugrožava sve strukture pa tako i ruralne“. Može li se u tom kontekstu održati ne samo ruralni (seoski) prostor nego i njegova kultura? I nije li o tom „rubnom življenju“ stvorena pretpostavka za bujanje surogatnih oblika kulture?
Vjerojatno sam preduboko zabrazdio. No, volio bih uvjeriti čitatelja da ovime ne kanim idealizirati selo i seljaka (koga zapravo, kako napomenuh, u tradicijskom smislu uglavnom više i nema), nego naglasiti da su to selo u nestajanju i njegov stanovnik živjeli višestoljetnu kulturu i zahvaljujući njoj ostajali. Dok je trajalo…
Gdje je,dakle, više „seljaka“ – u Ferketincu ili u Zagrebu?

P.S. Bolna svjetonazorska podijeljenost zemlje u nedavnom referendumu naglašavana je, jasno, i u ovim našim županijskim okvirima te su oni, u Čakovcu i nekim prigradskim naseljima – koji su bili „protiv“ – „napredni, kulturni, tolerantni“ i slično, a u selima – „kumeki, nazadni, konzervativni, primitivci“, ukratko: seljàki. To su opasne, a to znači (vrlo) bedaste teze. Jedna je glava mudro rekla: Bog je stvorio selo, čovjek grad.