Tresla su se brda - i ne samo brda!

Odavno sam se naslušao i načitao, pa onda u svoje vrijeme i sam naiv-no prepričavao „priču“ o velikom, pa i katastrofalnom potresu koji je potresao Međimurje prije ravnih dvjesto sedamdeset pet godina, točnije 30. travnja 1738. – na dan pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, ali gotovo sedam desetljeća poslije nje. Priču, kažem, ali ne u smislu izmišljene bajke jer je riječ o događaju koji se uistinu dogodio – vjerodostojno svjedočanstvo o njemu ostavio je, kao njegov očevidac i svjedok, povjesničar i kroničar o. Josip Bedeković, ugledan član Reda sv. Pavla Prvoga Pustinjaka ili „bijeli fratar“ odnosno pavlin. Na kraju pedeset osmoga poglavlja svoje knjige o rodnome mjestu sv. Jeronima, koja se može smatrati prvom monografijom ovoga kraja, on je zapisao:
„Nikakva se zgrada na svijetu ne može sagraditi tako čvrsto da je ljudska ruka, a mnogo više Božja svemogućnost ne bi mogla razoriti. U ranim jutarnjim satima 30. travnja 1738. u više mahova i žestokim gibanjem potresena zemlja Međimurja mnogim i teškim raspuklinama oštetila je zidove ne samo čakovečkoga dvorca i župnih crkava te drugih kamenih zgrada nego i samostana svete Jelene; dapače, u mnogim ih je mjestima i srušila, a to je naročito morao iskusiti isti samostan s crkvom sagrađenom bez učvršćenja željeznim sponama.“
Dalje se pisac bavi obnovom samo teško oštećene pavlinske crkve, donedavno, „pri Sveti Jeleni“ ili u današnjem Šenkovcu; ona je bila završena vjerojatno već prije 1745. godine – tada je, naime, novi poglavar toga samostana „animum advertit ad restaurationem totius conventus / ‘v-pamet vzel popravlyanye vszega klostra’“, kako bi napisao Ivan Bellosztenecz – i označena kronogramom iznad svetišta crkve: „eX terraemotV DestrVCta, at fortIfICata atqVe renoVata VIgeo“ što znači „Od potresa razorena, ipak ojačana i obnovljena postojim“. (Istaknuta slova označavaju rimske brojke, a njihov zbroj iznosi upravo 1738!)
Čak i kad na drugome mjestu opširnije govori o obnavljanju, preuređenju i dogradnji čakovečkoga dvorca ili tvrđe, današnjega Staroga grada, Bedeković niti jednom jedinom riječju ne spominje potres i njegove posljedice kao razlog za to, nego se žali samo na to da „poslije nesretnog pada Nikole i Petra Zrinskoga te pogibije njihovih sinova Adama i Ivana, pošto je kraljevska komora odnijela iz njega sve najvrednije i vrednije pokretnine, dijelom zbog nebrige komorske uprave, dijelom jer je oskvrnuto oružjem bučećih Mađara u Rákoczijevoj pobuni, premda utvrđeno i okruženo stajaćom vodom, [to zdanje] malo je što od nekadašnjega sjaja zadržalo“ – sve dok ga „dinastija“ od Altheimba (!!) nije dobila i preuzela pa popravila i obnovila, dogradila i proširila, preuredila i uljepšala te tako učinila prikladnim i dostojnim „skinuvši svagdje grbove Zrinskih i postavivši one svojih, Altheimbijanske i Pignatellijanske obitelji“ te tako učinila prikladnim i dostojnim „i za stanovanje gospode i za ugodan boravak uglednih gostiju“.
Iz kasnijih, desetljećima i stoljećima kasnijih (!) podsjećanja na taj potres saznaje se još koješta o njemu. Tako „Monografija Čakovca“ – prema objavljenom prijevodu – spominje samo: „Manji objekti sagrađeni oko glavne zgrade [današnjega Staroga grada] toliko su bili zapušteni da nikako nisu odgovarali svojoj namjeni. Propadanje dvorca još je više pospješio i kasniji zemljotres koji je i u Čakovcu prouzročio veliko razaranje uslijed čega su utvrda i bedemi na vodenom području jako potonuli.“ (!!) (63)
Malo zatim „Povjest Medjumurja“ „znala“ je o tom potresu ovo i ovoliko: „Medjumurje je 30. travnja 1738. zadesila strahovita nesreća. Prije zore toga dana žestoko se potresla zemlja. Tečajem dana opetovao se potres još nekoliko puta, počinivši goleme štete. Nastradahu naime sve zidane zgrade, naročito mnoge crkve. Medju ostalim razvalio je potres takodjer stari grad u Čakovcu i pavlinski samostan u Svetoj Heleni. Ovaj veliki potres imao je za razvitak Čakovca velike posljedice. Grofovi Althan popraviše i preurediše utvrde čakovečke. Onaj pak dvorac, u kome su nekada stanovali grofovi Zrinjski, bude sada znatno proširen, a poljepšan tako da bi u njemu mogao stanovati i sam kralj. Zato se još i kasnije na dvorcu uz grb obitelji grofova Zrinjskih vidjahu takodjer grbovi obitelji grofova Althan i Pignatelly. … Stari toran,j koji je nekada stajao nad vratima nutarnje tvrdje (t. j. samoga dvorca) dade Althan razvaliti, pa onda sagraditi novi toranj izvan dvorca nad vratima gradskoga zida. …“
(Poslije nepunih četrdeset godina gotovo doslovce isto ponovit će i „Poviest Međimurja“.)
Napokon najnovija „Međimurska povijest“ priznaje da je „najbolji opis te katastrofe [potresa 1738.] ostavio pavlin Josip Bedeković u svom djelu,“ ali od njega nepotpuno navodi samo dvije rečenice pa se bavi obnovom „Staroga grada“ kojoj je potres više dobrodošao nego ju potaknuo. Budući da Bedeković spominje i druga zla koja su pratila potres – ratne pohode, vremenske nepogode, slabe urode, stočnu kugu i drugo – teško je razumjeti kako je u dvadeset godina poslije 1738. po mjestima bilo sagrađeno dvanaest crkava i kapela, a nitko ih ne spominje kao potresom porušene!

P.S. Kad je već riječ o prirodnoj pojavi koju je, valjda jedinu, nemoguće bilo predvidjeti, bilo spriječiti, možda nije suvišno najstarije Međimurce podsjetiti, a mlađima reći da je i prije sedamdeset pet godina, 27. ožujka 1938. i naš kraj uzdrmao jedan jači potres, ali srećom…! Nimalo čudno, jer znanost koja se bavi proučavanjem potresa, tzv. seizmologija, tvrdi da se svake godine dogodi oko milijun (!! Koliko dnevno??) potresa, od kojih je velika, čak i ogrom-na većina zanemariva za svakodnevni život na Zemlji, ali - nađe se među njima i takav koji pokupi stotine tisuća ljudskih života! „Apage, satanas!“ rekli bi stari.