Definicija trenutka - Seoska gozba, Hrvatska uživo

Počela bih s time da nam Željko Kerum sjedi u Saboru, a Nives Celzijus nastupa u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu. To je tek redak iz narodne definicije hrvatskog aktualnog trenutka.

Prije nego započne treća sezona, sudionice iz druge sezone gastro putopisa Seoska gozba Hrvatske televizije, redom žene koje drže obiteljska poljoprivredna gospodarstva, su se u srijedu okupile u Opatiji. Bile su gošće hotela Millenium i voditelja emisije Duška Ćurlića. Koji je bio ugodan kao i uvijek. Sve mi je to zapelo za oko jer sam u to vrijeme peglala, a osobito me se dojmio kuhar hotela koji je sto puta naglasio da pripremaju hranu iz svih dijelova Hrvatske iako to u prezentaciji nije ni djelomično potvrdio. Toliko je bio neuvjerljiv da bi i neupućeni gledatelj s malo soli u glavi shvatio da se Hrvatska naprosto ne može sastojati samo od dvije regije. Istre i Dalmacije.

Nije to nama s kontinenta ništa novo, čak nas više ni ne iritira, ali dala sam glavnom kuharu "plus" one sekunde kad je svojim gošćama kao desert najavio međimursku gibanicu. Dakle, ipak zna da se Hrvatska pruža dalje od Istarskog gorja, Velebita, a bogami i Drave. Ima kuhar još jedan problem. Ne razlikuje muškarce od žena. Ni okom, ni gramatikom. Za stolom mu sjedi šest žena i jedan muškarac, a on im se uporno obraća s "gospodo". Razbacivali bi se ljudi finim izrazima, a ne znaju kako.

'Ko tu koga?

Neki dan je u Hrvatskoj uživo javne televizije kolega Ivica Grudiček iz čakovečkog sjedišta HRT-a, čije priloge rado gledam, javljao o tome kako su najniže plaće u zemlji - one u Međimurju. Nije to bila okosnica priloga, ali je ispalo da je baš to srž. Kolega je rekao da je "prosječna plaća u Hrvatskoj 5300 kuna, a u Međimurju 3000 kuna, no Međimurci su skromni ljudi...".

Umjesto da kritizira taj strašan podatak, Grudiček romantizira o međimurskoj skromnosti. Nemaju ljudi od svoje skromnosti ništa, jer od minimalne plaće ne mogu živjeti život vrijedan čovjeka. To je trebala biti poruka priloga, a ne da nam se netko smije zbog priglupe skromnosti koja vodi u samo jednom smjeru. Na dno. Naša je odgovornost da poštujemo svoj rad, tuđi rad i da ga platimo onoliko koliko vrijedi, a ne onoliko koliko je ovog mjeseca taman dovoljno da platimo režije i kupimo kruh i mlijeko za sedam dana.

Goli

Pogledala sam još one tamo nedjelje koju više ne pamtite dokumentarac Goli. Na Prvom. Scenarij i režiju potpisuje Tiha K. Gudac, a bavi se čovjekom koji je završio na Golom otoku ni kriv, ni dužan. Kad se vratio kući, vratio se kao drugi čovjek, noseći u sebi bolnu tajnu. Na toj tajni, o kojoj se decenijama šutjelo, kasnije je izgradio život svoje obitelji. Radi se o djedu Tihe K. Gudac. Sjajan je način na koji nam je prenijela priču, a u čemu su joj pomogli sugovornici Vera Winter, Đurđica Fučkan, Lenka Veršić, Alfred Pal, Nevenka Anzulović i Vladimir Gudac. Film je osvojio nagradu Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2014. i brojne druge nagrade na međunarodnim festivalima u istočne Europe. Zasluženo.

Premijer će znati bolje

Bio je utorak kad sam u svim teve informativnim emisijama čula prozivku Pave Kostopeča iz HDZ-ovog Odbora za zdravstvo, da je ministar zdravlja u nezdravom sustavu Siniša Varga zloupotrijebio položaj i ovlasti još kao ravnatelj Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) 2013. godine. Kaže Kostopeč da je Varga iz proračuna koji pune osiguranici platio 175 tisuća kuna za pohađanje poslijediplomskog privatnog studija menadžmenta za petero djelatnika HZZO-a. Kriterij je navodno bio politički nepotizam. Ma dajte? A baš na tom studiju koji su pohađali, Varga je bio član Upravnog odbora ustanove. Ma dajte? Mi smo zemlja nevjerojatnih slučajnosti. Idućeg dana je predsjednik Vlade Zoran Milanović rekao da je Varga za to sigurno imao valjan razloga. Ako premijer kaže da je tako, mora da je stvarno tako.