U ČEMU JE , ZAPRAVO, BIO VELIK?

S obzirom na vrijeme kad je krenuo na put, na cilj koji je imao pred sobom, na znanje koje mu je za to bilo potrebno i koje ga je pokretalo, na tehnička sredstva kojima je raspolagao, napokon i na uspjeh koji je postigao – možda najpoznatiji, vjerojatno najuspješniji, a sasvim sigurno najodlučniji i najhrabriji svjetski putnik svih vremena, a sve to u mnogo većoj mjeri nego se to može reći, na primjer, za današnje putnike u svemir, već je ove godine bio spomenut kao „sitnica koja (svakako) čini povijest“. Dogodilo se to prije dva i pol mjeseca, prigodom petsto dvadesete godišnjice njegova polaska na put, a s punim se pravom može reći: na sudbonosan put, ne toliko za njega samoga, koliko za čitav i tadašnji i kasniji svijet. Bio je to Talijan rođen (1451.) kao Cristoforo Colombo koji je s dvadeset i osam godina napustio rodnu Genovu, pa prešao najprije u portugalski Lisabon, ali i njime nezadovoljan poslije pet godina završio u Španjolskoj kao Cristobal Colon, a i kod nas se smatra toliko poznatim i važnim pomorcem da je i u enciklopedije ušao gotovo kao naš čovjek, pod našim imenom – Kristof Kolumbo – što nije baš mnogima dano.
Gotovo je suvišno ponavljati da je 3. kolovoza davne 1492., nakon novih sedam godina uporna moljakanja, uvjeravanja, dokazivanja i obećavanja, iz nevelike luke Palos de la Frontera na atlantskoj obali Španjolske s tri broda – legendarnima „Santa Maria“, „Pinta“ i „Ni a“ – te svega devedeset ljudi otplovio prema zapadu da bi došao na istok u Indiju sa sasvim prozaičnim ciljem – „zaradi čistoga kšefta“, rekli bi stari Međimurci. Što mu se pritom dogodilo, uglavnom je poznato: ni kriv ni dužan preplovio je Atlantik i pritom otkrio Ameriku. S prvim je još kako-tako računao, misleći da je ocean samo naizgled beskrajna vodena površina i da, kad već ima svoj početak, mora imati i svoj kraj na nekakvome kopnu. I nije se prevario.
(Očito nije „znao“ ili možda samo nije mario za svakako kasniju legendu prema kojoj su Međimurci, idući po svijetu za poslom, ipak došli do „kraja sveta“, a na pitanje „kaj tam delaju?“ odgovaralo se znatiželjniku: „Nikaj jako, sam sediju na rubu zemle, z nogami cambrlenkaju i v nikaj flučkaju!“ Toliko samo da se zna!)
S drugim, s otkrivanjem Amerike, stvar očito nije bila tako jednostavna. Kad je 12. listopada iste 1492. godine u dva sata ujutro (pri punoj mjesečini?) noćna straža na jarbolu „Santa Marie“ – druga dva broda znatno su zaostala – napokon uzvikom „Kopno!!“ uzbunio posadu i usprkos noći digao je na noge, za sve, pa i za samoga Kolumba, bila je to, razumije se, Indija, svakako njena istočna obala. U skladu s tim i ljudi, koji su ih tamo pozdravili kao bogove, bili su i zauvijek ostali Indijanci.
Mišljenje o tome nije se bitno promijenilo ni kod sljedećih triju Kolumbovih putovanja (1493., 1498. i 1502.), pa ni za dvogodišnjega bolovanja u Španjolskoj koje je 19. svibnja 1506. završilo smrću ne samo u potpunoj neimaštini, nemilosti dvora, općoj napuštenosti i zaboravu, nego i u uvjerenju da putovanja preko oceana završavaju u Indiji i da se silno blago dovozi iz Azije. Tada je Amerigo Vespucci, (1454. – 1512.) još jedan Talijan u španjolskoj i portugalskoj službi, pa i Kolumbov suradnik, već 1502. godine doplovio do pedesetoga stupnja južne zemljopisne širine, ali kraja te „Indije-Azije“ nije našao pa je postalo jasno da se radi o nečemu drugomu, o sasvim novomu i dotad nepoznatomu kontinentu. Moralo je pak proći još pet godina – i Kolumbo umrijeti! – da njemački (!) kartograf Martin Waldseemüller (o. 1470. – o.1520.) u jednom od svojih kozmografskih djela taj „novi svijet“ nazove ne Kolumbovim nego Amerigovim imenom!
Je li to (bila) nepravda prema zna-se-komu, može se nagađati, ali je teško oteti se misli, zapravo pitanju kojega gotovo nema u literaturi o tome, a to je: kako je taj „kšeftmaher“ – Kolumbo je bio trgovac i njega je na putovanja poticala želja za lakšim, bržim, učinkovitijim i korisnijim trgovanjem – kako je, dakle, taj relativno mlad, tko zna kako i koliko školovan čovjek došao na misao da za svoj posao iskoristi zaobljenost zemaljske kugle, nešto što će praktično i teoretski tek desetljećima kasnije potvrditi i dokazati Fernão de Magellan svojim putem oko svijeta (od 1519. do 1522.) i Nikola Kopernik svojim „revolucionarnim“ djelom „O gibanjima nebeskih sfera“(Nürnberg, 1543.) ? I još nešto; kako je moćnike na vlasti i s novcem, željne samo uspjeha i dobitka ali u strahu od svakog troška i gubitka, napokon ipak sklonio da „riskiraju“ tri broda i devedeset ljudi. Sve je ostalo ovisilo o sreći koja se toga puta uistinu iskazala – pa je uspio!
A u čemu ili čime najviše? Na pitanje postavljeno u jednom društvu svi su se manje-više ozbiljno zamislili, samo je domaćica bez razmišljanja izjavila da je to – kalamper! Na podsmjehe nazočnih odmah je to objasnila pitanjem: „A kaj bi ja vam ve za večerju dala da su nam ne z Amerike kalampera donesli? Sam rečite kakšega i kak očete: kuhanoga, pečenoga, toploga, mrzloga, celoga, narezanoga, zdruzganoga, slanoga, nesoljenoga, v juhi, na suhom, kak šalatu, z maščom, z oljom, z vrhnjom, samoga, z nečim ili k nečemu?“ I – raspravi je bio kraj!

P.S. Kad je već sve bilo tako kako je bilo, možda nije važno, nego samo zanimljivo pitanje što bi bilo da nije bilo: da je Kolumbo odustao ili da nije uspio jer ga, na primjer, Indijanci nisu primili kao boga, nego vraga, jer u toj „Indiji“ nije bilo traženih mirodija i zlata, jer su oluje, Evropljanima nepoznati tajfuni, ili morske struje razbile brodovlje, jer su pridošlice na nepoznato tlo pokosile tada još u Europi nepoznate bolesti ili proždrle dotad neviđene zvijeri od kojih se nisu ni znali ni mogli braniti, i tako dalje, i tako dalje do kraja svega onoga što je mašta mogla izmisliti i što se, nasreću, nije dogodilo. Priznati, međutim, treba da je s otkrićem Amerike Stari svijet zaživio novim životom, kao što se to dogodilo i Novomu svijetu – za koga od njih bolje za koga pak slabije ovisi o kutu iz kojega se gleda – kao što je navedeni slučaj s krumpirom – ali i o namjeri s kojom se to čini. To pak više nije sitnica kojom bi se trebala baviti ova „Sitnica“