U Milanović-Linićevoj ludnici nema nevinih

„Jadno!“ - glasio je najkraći komentar konferencije za tisak Slavka Linića na kojoj je bivši ministar financija optužio premijera Zorana Milanovića za medijske manipulacije, podmetanja i služenje privatnim, umjesto državnim interesima. Tko je izrekao taj komentar? Prema riječima novinara - neimenovani visokopozicionirani HDZ-ovac. Što može, a i ne mora biti istina jer sam i sam ovih dana predmet sitne medijske manipulacije. Naime, pišući o zbivanjima u Laburistima, jedne su dnevne novine napisale kako im se nisam javljao na telefonske pozive (a nisam se mogao javiti jer me nisu ni zvali), a druge su dnevne novine napisale kako sam zainteresiran za mjesto predsjednika, a da me novinar uopće i nije pitao je li to istina. Kao višedesetljetni novinar (a to nisam, dakako, nikad ni prestao biti), preporučam vam, poštovani štioci - s pravom sumnjajte u neimenovane izvore i riječi koje nisu potvrđene od onoga koji ih je, navodno, izrekao. No, ovaj se put slažem s „neimenovanim HDZ-ovcem“. Jadno. Što je jadno? Ili, tko je jadan? Jadan je način na koji se prepucavaju Linić i Milanović. Jadna je Vlada u kojoj - pazite dobro - ministar financija, dakle - jedan od najodgovornijih članova Vlade i šef Vlade ne razgovaraju puna tri mjeseca. A ne razgovaraju zbog vlastite sujete, zbog sumnji da ministar podvaljuje premijeru, a premijer ministru.
Podmeću sami sebi
Koga još onda čude svi ti silni neuspjesi Vlade Kukuriku koalicije kad se ministri i premijer bave podmetanjima, rekli bi Srbi - sitnosopstveničkim interesima, taštinama, pogodovanju braći, sestrama, stričevima, tatama, mamama, suprugama, ljubavnicama, školskim prijateljima, mafiji i stranačkim drugovima. Narod je, dakako, na repu događaja. Sada zadrigli SDP-ovci, dušobrižnici SKJ-evog nasljednika, neće moći nikoga optužiti da njima i njihovoj partiji netko drugi podmeće. Podmeću sami sebi. Ako je - kao što kaže narod - istina u sredini, tada u ovoj Linić-Milanović ludnici nema nevinih. Slavko Linić - koji je u Saboru bez dvojbe bio najkorektniji, najprofesionalniji ministar, ministar koji je na nivou branio sve, pa i neobranjive prijedloge (što je, uostalom, na konferenciji i priznao), koji je polemizirao na nivou, s argumentima - najmanje je govorio o slučaju Šegon. Zašto? Zato što je Šegona branio bez argumenata, što je, uostalom potvrdilo i Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, a onda i DORH koji istražuje što se sve to događalo u Ministarstvu financija i HBOR-u. Šegonu se, bez dvojbe, pogodovalo. Kao što se pogoduje i drugima, kao što se - u još većoj mjeri - pogodovalo u vrijeme Ive Sanadera ili Franje Tuđmana. Kada su novinari pitali Linića zašto nije javno progovorio ili zašto prije nije prijavio Milanovića, u vrijeme u kojem su se događaji o kojima je govorio zbili, odgovorio je poprilično lakonski: „Zato što se pokušaji nisu ostvarili!“
Je li riječ o
nabujalim
taštinama?
Ali, zašto sada govori o pokušajima ako u njima nema ničeg kažnjivog ili kaznenog? Zato da bi stranka ostvarila što bolji rezultat na (EU) izborima?! Čekajte, zar je stranka važnija od interesa države?! Pa upravo je na konferenciji Linić nekoliko puta ponovio kako ništa nije preče od interesa države, građana i općeg dobra. A je li, možda, ponavljam - možda, ipak riječ o nabujalim taštinama? Milanović se uplašio - bez dvojbe - najpopularnijeg ministra u Vladi, ministra koji bi - pošto je poreznik i pošto svi poreznici „otimaju“ novac - trebao biti najnepopularniji. Linić je, koliko god nekima bio nesimpatičan, svoj posao obavljao bolje nego svi drugi ministri. Razgovarajući s kolegama u Saboru koji se daleko više razumiju u fiskalnu politiku od moje malenkosti, nikad nisam naišao na sumnju u Linićevu kompetenciju. Uvažavali su ga i najljući protivnici. Milanović je sušta suprotnost, često je govorio i često govori o stvarima koje ne razumije, a o stvarima koje razumije govori na nerazumljiv način. Ostavlja dojam kao da mu se ne da raditi posao koji je preuzeo. I voli se praviti pametan. Umjesto da argumentima razuvjerava političke protivnike, on ih pokušava povrijediti, uniziti, dokazati da mu nisu ni do koljena. Ali, ne obračunava se Milanović tako samo s političkim protivnicima, pokušava on što više zgaziti i suparnike u vlastitoj stranci.
Ova nas svađa treba sve
zabrinuti
S kojom - jer nije, po vlastitom priznanju, socijaldemokrat - nema baš puno doticaja. Obračunao se sa Željkom Antunović, s Matom Arlovićem, s Davorkom Vidovićem, s Ivicom Pančićem, Aleksandrom Kolarić, sa svima onima koji su mu se usudili suprotstaviti, sa svima onima koji su SDP-u davali socijaldemokratski štih. Je li to unutarnja stvar SDP-a? Vraga. Riječ je o stranci koja vlada, o stranci koja okuplja vladajuću koaliciju, stranci koja bi trebala brinuti o dobrobiti svih. Zato je sukob Milanovića i Linića podložan unutarstranačkim i vanstranačkim analizama i komentarima. To što je prvo Milanović izrekao na račun bivšeg ministra financija i to što je Linić izjavio na račun još uvijek ili trenutno aktualnog predsjednika Vlade treba zabrinjavati sve, i one koji se bave politikom, i one kojima se politika bavi. Nakon ovog Linićevog istupa, ne bi smjelo ništa više ostati isto. Prvo bi trebale reagirati institucije, DORH, primjerice, a potom, politički, SDP i Kukuriku koalicija, koja mora stati iza Milanovića ili ga se odreći te u svojim redovima potražiti novog, kompetentnijeg, mudrijeg, kooperativnijeg premijera koji neće biti rušilački nastrojen poput Milanovića. Ima li Kukuriku koalicija takvu osobu? Ima. Ima čak i osobu koja u nevremenima za SDP ima veliku podršku među glasačima.
Na scenu bi
mogao stupiti Picula
Radi se, dakako, o Toninu Piculi, osobi koja je - usprkos porazu Kukiriku koalicije (i, da ne bi bilo zlobnih komentara - debaklu Laburista, jer znam praviti distinkciju između političara i novinara-komentatora) na izborima za EU parlament dobila najviše glasova. Picula je dobio više glasova nego iti jedan europski povjerenik, pa i onaj iz najvećih zemalja. Ali Piculu u govoru nakon izbora Milanović nije niti spomenuo. Taština mu je pojela racio, pamet, logiku, pristojnost, državničko ponašanje, stranačku opstojnost. Da, Milanović se ponaša ne samo destruktivno i prema stranci, i prema Kukuriku koaliciji, i prema Vladi, i prema narodu, on je i autodestruktivan. Napuhani ego ne da mu izreći ono što treba, a trebao je zahvaliti Piculi koji je napravio podvig. Ali taj podvig Milanovića peče. Zato je sve veći broj SDP-ovaca intimno protiv Milanovića. Protiv Milanovića su i oni koji su ga doveli na vlast, a jedan od „najzaslužnijih“ za to što je Milanović danas premijer jest upravo Slavko Linić. Da nije bilo Linića, ne bi bilo ni Milanovića na položaju predsjednika stranke, a onda i premijera. Sada bi SDP-ovci na svojemu središnjemu odboru trebali apelirati na Milanovića da podnese ostavku, trebali bi postaviti nekog drugog - logično bi bilo onog koji ima najviše povjerenja glasača, a to je Picula - za predsjednika stranke i premijera.
Bolje
rekonstrukcija, nego prijevremeni izbori
Taj bi trebao prvoga dana rekonstruirati Vladu i odmah potom raspisati (prijevremene) parlamentarne izbore.
Ako mu je, naravno, stalo do Hrvatske, općeg dobra, a onda, na kraju, i do vlastite stranke. Ovo što danas Milanović radi jest destrukcija i stranke i države. Za stranku nam se fućka - s pravom će reći mnogi - ali nam je stalo do države.
U svom tom jadu - vratimo se na početak kolumne - ipak je jedno svjetlo u Linićevu obračunu s - po svemu - bivšim šefom (bivšim zato što će ili Milanović postati bivši premijer i bivši predsjednik stranke ili će Linić postati bivši SDP-ovac ako Milanović opstane). Što bi bilo bolje za Hrvatsku - prijevremeni izbori ili redovni izbori? S obzirom na to tko bi mogao doći na vlast - a riječ je o HDZ-u - bolja je opcija rekonstrukcija Vlade kojom bi, uz barem pola promijenjenih ministara, trebao šefovati novi premijer.
A što ako Vladu napusti - kao što se u medijima spekulira - HNS? Teško da se to može dogoditi. Iz dva razloga - prvi je taj što je vlast najbolje ljepilo, a drugi što bi HNS silaskom s broda koji tone sam sebi ispisao smrtnu presudu. Nisu glasači ovce, pa da povjeruju kako je HNS zbrisao iz Vlade zato što samo SDP loše radi. Većinu ključnih resora i javnih tvrtki drži HNS, i to poprilično neuspješno. U svom tom političko-medijskom metežu, jedino vas može zadovoljiti činjenica da nam neće biti dosadno.

P.S. U vrijeme EU izbora bio sam kao voditelj izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a promatrač u Ukrajini na predsjedničkim izborima. Iskustvo je to koje ne bih ponovio. Zato što sam, kao i devedesetih, odmah po balvan revoluciji, osjetio ratnu atmosferu. A ona nije nimalo ugodna. Razgovarao sam s diplomatima, domaćim političarima, građanima i sigurnjacima i stekao dojam da već jedna iskra može zapaliti vatru u 46-milijunskoj Ukrajini, zemlji predivnih, nama bliskih ljudi koji obožavaju Hrvate i Hrvatsku. U pred posljednjoj noći boravka u Ukrajini bilo je doista krvavo, mnogo mrtvih i ranjenih jer su separatisti prvo osvojili aerodrom u Donjecku, a potom ga je vojska Ukrajine oslobađala.
Da, naravno, Ukrajinci misle kako će s novim predsjednikom Ukrajina ući u vedrije razdoblje, ali je ono nemoguće priklanjanjem bilo Zapadu bilo Rusiji. Onoliko koliko će Porošenko biti mudar u laviranju između Rusa, Europe i SAD-a, toliko će dobra učiniti svojoj zemlji. No, nemojte zaboraviti da je Porošenko jedan od ukrajinskih oligarha (kao i Januković) koji se obogatio na muci siromašnih. A takvi rijetko rade za opće dobro.