UPIREMO PRSTOM

Ne prođe mi ni dan, a da barem u nekoj informaciji ne pročitam ili ne čujem riječi aktualne mantre političara ili već koga drugog pozvanog u javni prostor iznijeti svoje mišljenje: kriza, recesija, nestašica novca, teške proračunske prilike...
A onda, s druge strane – po ovom prelijepom poslu kojim se bavim – moram sam u javni prostor poslati informaciju na što smo sve spremni u stanju recesije i proračunskih manjkova pofratiti javni novac, dotično, one peneze koje zovemo penezima poreznih obveznika. (Samo usput – to je također jedna od najljućih gluposti koje se u javnosti čuju. Porezno oduzet novac iz mog džepa nije više ni slučajno moj novac. Ma koliko se stvarao lažni dojam da ja o tom novcu tobože nešto i dalje odlučujem.)
Naime, kaj? Skupština Međimurske županije prihvatila je na posljednjem zasjedanju odluku o potporama za realizaciju projekata udruga civilnog društva za 2010. godinu i potpora programima ciljanim na promicanje zdravlja i prevenciju bolesti.
Uz sitnu ispravku opsegom nižu od 0,5% ukupnih novaca koji su išli u raspodjelu – zahtjevi udruga koji su (navodno) profiltrirani na povjerenstvima glatko su prošli, premda se dijeli novac i za programe koje je teško definirati što su i što uopće predstavljaju i kakve bi efekte trebali dati.
Znam koliko udrugama znači proračunska podrška i izvan je svake sumnje da je dosta novca završilo tamo gdje treba, primjerice u udrugama koje na različite načine zbrinjavaju potrebe invalida, ali kad se stavlja na vagu – koliko je kamo otišlo, otvaraju se ipak pitanja koja su trebala biti odgovorena prije nego su vijećnici u pregrijanoj dvorani Skupštine Međimurske županije, u trećem satu zasjedanja, kad više nitko nema volje ni pogledati u papir, a kamoli se zadubiti u njegov sadržaj, nešto odlučivali.
Primjerice: za program kojim se želi osobe s invaliditetom (u pravilu nezaposlene) osposobiti za njima dostupnu radnu aktivnost izdvoji se raskošnih 4.000 kuna, a za projekt adrenalinski ovisnici (koji podrazumijeva održavanje i punjenje web-portala o zdravim stilovima života na kojem bi se tobože informiralo mlade koji imaju uz facebook, twitter ili myspace i onako prebukirane međusobne komunikacije) daje se 5.000 kuna, ili još bolje – za otkrivanje čari ruske kuhinje 10.000 kuna.
Dalje: za radionice kojima bi se trebalo osposobiti za samostalan život osobe s invaliditetom mlađe životne dobi daje se 15.000 kuna, a za zbrinjavanje peseki i ciceki, za promoviranje prava životinja, branje gljiva i slične stvari više od 50.000 kuna!?
Još: barem četiri različita korisnika proračunskog novca dobit će potporu za isti program (nemamo potrebe ništa ujedinici, organizirati na višoj razini) za baš moderne potrebe.
Za smanjenje stresa u djece i omladine oni koji znaju što je pravo umijeće življenja raspolagat će s dva puta po 10.000 kuna!
Još bolji je primjer donacija Osnovnoj školi Štrigova: za program Kako im pomoći da odrastu? kojim bi se kao educiralo roditelje osnovaca o navikama, stavovima i korištenju sredstava ovisnosti u mladih ide 55.000 kuna, pa sad tek vidim koliko smo sretni mi čiji roditelji nisu imali takvu edukaciju. Dobro smo im ispali, ali novo je vrijeme, nove potrebe, nove opasne pojave su nad nama, pa me malo i strah: a tko će i o čijem trošku educirati roditelje o toj važnoj problematici u ostalih dvadesetak osnovnih škola? Ili će njihova djeca odrasti kao i svi mi – igrom slučaja?!
Projekti i programi koji se mogu svesti pod parolu kretanjem do zdravlja, pod prevencije ovoga ili onoga, su najbolji. Skoro 40.000 kuna društvenog novca (što udrugama, što privatnim poduzećima) daje se da bi se riješio problem mojih svišnih kilograma.
Zar stvarno treba potrošiti 20.000 kuna za nešto što svi mi pretili (a ima nas, ima) ionako zamo: treba prestati ugnjetavati kauč, zatvoriti lampu i ići pješke, a ne s autom do trećeg susjeda u ulici. Izgleda da treba. Samo ne nama pretilima, nego onima koji trže maglu.

P.S. No ne treba se baš previše žestiti zbog uobičajenog rasfrčkavanja proračunskih novaca. Toga je uvijek bilo i bit će, osim ako ove godine - ne bude. Jer, na prijelazu između dva mandata mnogi koji su prošli filter kriterija i bili zapisani u tabele raspodjele nisu dobili – ništa! Ove je godine slično: pola je godine prošlo, znači pola aktivnosti možemo otpisati, a ima i primjera da u proračun planirani i zapisani programi još za 2010. nisu dočekali ni lipe iz proračuna. Jer nema novaca. Zar stvarno nema?