Usputnice, ili od svačega ponekaj

Ponekad mi, priznajem, ponestaje pravih tema za ovaj okvir. Neke o kojima sam pisao ja ili drugi mi, cijenjeni sukolumnisti nema, jasno, smisla iznova „tupiti“, za druge se nakon „premišljavnja“ odlučujem zaobići ih jer ne će, tako pretpostavljam, biti zanimljive čitatelju ( a čitatelju se ne može podvaljivati, to bi bila i greška onoga koji piše i svojevrstno omalovažavanje onoga kome želi uputiti tekst!)… Odlučih se stoga za malu pregršt „sitnica“ (pod navodnike ih stavljam jer one to i ne moraju biti), one što ih vremenom pribilježih ili pak bi ih poznanici priopćili. Makar mi je o njima u ovo vrijeme vrlo teško pisati; ne mislim pritom na vlast – netko je jednom rekao da je imamo takvu kakvu zaslužujemo – nego na stanje opće apatije, malodušja, na suočavanje s osnovnim, egzistencijalnim stvarima, pa koga još zanimaju ove, niže spomenute teme?
Možda nekima moje često jafkanje o sudbini našega kaja „ide na vuha“. Ali, dok me bude služilo pero (računalo) i glava, svoj materinski ne ću zaboravljati. On nije tek nekakva folklorna činjenica, „jezik-egzot“, govorna arhaika , „prošlo svršeno vrijeme“ i slično, on je još uvijek živ, ne da se, zato što to (ipak) ne dopuštaju njegovi nositelji. Doduše, to su ipak nešto stariji, u časnijim godinama, jer mladi govore – rekao bih – „primijenjeni kaj“, ostatke kaja. Evo vam dva primjera.
Znate li, osobito mlađi, razliku između čokljavi i šepavi? Prva se riječ pojavila u jednom težački pisanom ostavinskom tekstu i mlađe službenice na raspravi bile su uvjerene da prva riječ znači „hrom“. A to značenje ima druga riječ dok prva znači „kljast, sakat“, onaj koji ima kakav deformitet na ruci, premda – a to je dokaz živoga kaja – u ovom kraju ljudi govore samo čokljavi!
Onda, na Tarikovom kvizu, tamo negdje polovicom lanjske godine, natjecateljici je bilo upućeno pitanje što su bele čurke i ponuđeni alternativni odgovori: čvarci, gljive, nedjeljni žganci (?), kobasice, pureća prsa. Ona se odlučila za prvu riječ. Ostavimo po strani da „kobasice“ nisu bele čurke , što bi na tv-u trebali znati, riječ je o natjecateljičinom (ne)znanju, točnije, zaboravljanju jer je dotična bila iz „kajkavske“ Hrvatske (još k tome, pretpostavljam, kuharica!).
Ne da mi mira a ja još o jeziku, ovaj put standardnom, o njemu u javnoj komunikaciji. U zgradi „ljepotici“ (?!), u čakovečkoj Uskoj ulici, tamo gdje je nekad bila tehnička roba, na staklima natpisi-reklame. Pa tako na jednom piše: „PVC i ALU folije, PVC i ALU grilje“, a na drugom samo „Komarnici“. Često čujemo – ne važno kak piše, glavno da se razmemo. Međutim, razumijemo li ove natpise? Čovjek bi danas morao, a takvih je primjera više, s rječnikom u kupovinu. „Grilje“ su rebrenice, šalaporke, žaluzije, a komarnici zaštitne mrežice (za komarce). Nije li se tako moglo napisati? Ali, to je naše ropsko podilaženje, ta težnja za „svjetskošću“ koje je, nažalost, prepuna kapa na javnim prostorima, zgradama, trgovinama. Možda je zato i dućan ispražnjen, ostali su, jadni, samo ovi natpisi.
Dvije turističke usputnice. Prošle jeseni, priča mi poznanik, skupinu izletnika iz Dalmacije susreo je u pred palačom Zrinskih a oni su ga upitali gdje bi mogli kušati međimursku gibanicu. Bio je u nedoumici jer im nije znao pomoći (poslije ih je, da im ipak pokuša pomoći, uputio u slastičarnicu „Cvek“). No, prijatelj u ovoj priči nije važan nego pitanje – možemo li takvim namjernicima pomoći da i u središtu Čakovca cjelodnevno dobe ovakve informacije? Ne da možemo nego moramo ako nam je stalo do turističkog „brendiranja“! Kako? E, to je već stvar (i obveza) turističkih djelatnika.
Uvijek je pored obrazovanih bilo i onih koji su mislili da i oni to jesu, te su najčešće vrlo bučno nastojali stvarati u svojoj sredini takav dojam (voljeli su naglašavati „mi, intelektualci“). Velim, ta agresivna priučenost naša je svakodnevnica, ona tek permutira s obzirom na vrijeme, na nove okolnosti i standarde koji u tom vremenu postoje. Zato mi je ovaj primjer, a događao se ima tome prije dobrih četrdesetak godina, prikladan i za ovo naše vrijeme. Naime, u Čakovcu je svojedobno živio jedan poluobrazovan čovjek koji bi ljudima sastavljao ugovore, naravno, zato jer je bio znatno jeftiniji od ovlaštenih službi. Kad bi pobrajao stavke zaključio bi i zapisao: „Daklem, sekomito je toliko i toliko“. Kad bi ljudi s tim papirom dolazili ili odvjetniku ili na sud, i jedni i drugi listali su rječnike tražeći tu riječ. Na koncu nije bilo druge nego su pozvali autora da objasni svoju tajanstvenu novotvorenicu. On se, čudeći se njihovom neznanju, ponovio da je zbrojem stavki u ugovoru na koncu to sve „sekomito“! Naime, to je značilo „sve okomito“, ili „sveukupno okomito“! No, čovjek je bio uvjeren da dobro obavlja svoj posao, uslugu…
Ipak me kopka dok pišem o ovakvim „sitnicama“. Zašto? Zato što mi s njih misli neprestance odlutaju do stvarne, kruhoboračke stvarnosti. Ova se zemlja rascijepila na dvoje: ne mislim na ideološke, svjetonazorske podjele, na „lijeve“ i „desne“ (a koji su pojmovi, uzgred, posve izgubili svoja prvotna značenja) nego na - slikovito iskazano – dvije obitelji: jedna, peteročlana, pokušava mjesec preživljavati s 1.800 kn mirovine (skidam im kapu jer ne znam kako to uspijevaju) a druga – na tv bijasmo svjedoci, za zimskih ferija, blagdana i praznika – odlazi na desetodnevno skijanje u inozemstvo s a 1-2.000 eura i s istim tim brojem članova. Demagoške fore, netko će reći ?! Možda, no ako sam krajnje sućutan prema prvoj, prema drugoj (ili mnogima između „tih drugih“) krajnje kritičan : takva obitelj je najvjerojatnije „ispeglala“ karticu te će otplaćivati do ljetnih odmora a onda opet iznova. Jer, važno je biti viđen! O toj, takvoj drugoj je riječ, točnije, o praksi koje se mnogi od nas nikako ne želimo odreći, naime održavanja (višeg) standarda na dug. - Ak more država tak, zakaj ne bi i ja, opravdavaju mnogi. Ali, dok se mi ne odreknemo prakse da trošimo nezarađeno i (dobro) živimo na dug, niti od te države ne će uskoro ostati gotovo ništa.
Ima, nažalost, takvoga još ali je premalo prostora.

P.S. Ovo nisu nikako „sitnice“ nego itekakve „krupnice“, zato sam i izdvojio u poseban okvir, a potvrđuju da je bilo i da ima još – čovještva! Prva. Godine 1910., 15. veljače, rodila se Irena Sendler (u.12.svibnja 200.), poljska socijalna radnica koja je bila na čelu organizacija za spašavanje Židova od nacističkih progona i uništenja; spasila je preko 2.500 židovske djece iz Varšavskog geta. Nedavno dobih, uz njezinu obljetnicu rođenja, elektronsku poruku-okružnicu sa zamolbom da je ne zaboravimo. Ne samo da ne ćemo nego ne smijemo!
Druga. Obično najbogatiji najmanje daju najpotrebnijima. Ali ima iznimaka. Tko je Bill Gates ne moram podsjetiti, ali da je taj osnivač Microsofta i najbogatiji čovjek na svijetu u prošloj godini darovao (preko svojih fondacija) nevjerojatnih 38,3 milijarde (!) dolara za siromašne u svijetu, e, to je ne samo gala-vijest nego taj čovjek zaslužuje Nobela!