USTAVNE PROMJENE SREDSTVO ZA ZAMAGLJIVANJE

Napokon u Europskoj uniji. Slavilo se posvuda u Hrvatskoj, a posebice kod nas u Međimurju. S pravom, jer smo na tromeđi i oduvijek smo bili upućeni na prekograničnu suradnju. Sanjali smo europsko zajedništvo još devedesetih godina, kad je ono Hrvatskoj najviše trebalo da se lakše odupre agresiji. Preko Međimurja su vodili kanali tada ilegalne nabavke naoružanja za naše vojne postrojbe na bojišnicama. U našem kraju zapriječen je prolazak jugoslavenske vojske u slovensko Prekmurje, i to nekoliko puta. Sa Slovencima i Mađarima još u prvim ratnim godinama održavani su susreti s vidno istaknutim znamenjima Europske unije kojoj su već tada težile sve tri zemlje. Oni su u tome uspjeli nešto ranije, a mi sada.
Kako će nam biti u zajednici s drugih 27 zemalja ujedinjene Europe, saznat ćemo vrlo skoro. Suživot u novom društvu dobrim će dijelom ovisiti o nama samima, a upravo u tome je velika opasnost. Naime, sami sebi pravimo najviše problema. EU nije neka idila, a ponajmanje u ovo krizno vrijeme treba očekivati da će nam iz nje poteći sve sami med i mlijeko. Ali, da će ustrajati na poštivanju i provođenju svega dogovorenog i potpisanog, hoće. E, tu smo već slabi. Očevidan primjer tome bile su saborske i medijske rasprave posljednjih dana uoči našeg službenog članstva u svezi europskog uhidbenog naloga.
U pregovorima smo ga prihvatili, ali, eto, mi bismo sada nešto na svoju ruku mijenjali. Vlada RH bi da se članicama EU mogu izručivati naši građani - počinitelji kaznenih djela, ali samo oni friškiji. Ne i oni koji su se ogriješili prije dvijetisućite i neke godine, dakle, ni počinitelji ili organizatori političkih ubojstava za bivše Jugoslavije. Među takvima se spominje i šefa Udbe Josipa Perkovića zbog kojeg se, navodno, ovo vremensko ograničenje predlagalo jer njegovo izručenje već dugo traži njemačko pravosuđe.
Mrtvo slovo na papiru
Na oporbene oštre kritike premijer Zoran Milanović kontrirao je izjavom da će Vlada predložiti izmjene Ustava RH o nezastarijevanju za politički motivirana ubojstva, pa će se počinitelji moći sankcionirati pred našim sudovima. E, baš u tome je kvaka. Još nam je u sjećanju s koliko je pompe Hrvatski sabor donio ustavnu odluku da djela pretvorbenog i privatizacijskog kriminala ne zastarijevaju. Predlagatelj je bio tadašnji saborski zastupnik Ivo Josipović, sadašnji hrvatski predsjednik. Bilo je to, dakle, još pred ohoho godina. Uz iznimku Ive Sanadera za jedan slučaj, sjeća li se itko da je pokrenut bilo koji drugi postupak za ratno profiterstvo, koje sada ni ustavno ne zastarijeva? Prema tome, bit će da toga uopće nije bilo, da se privatizacijom nitko nije okoristio, a kamo su ishlapile milijarde dolara iz pretvorbom opljačkanih i uništenih tvrtki - tko će ga znati?
Privatizacijski kriminal se ne sankcionira jer za to još nije stvorena pogodna politička klima. Najveće stranke – HDZ i SDP, to samo deklarativno podržavaju. Pred javnošću se povremeno sukobljavaju oko toga u čijim je redovima više lopova, ali uporno štite svaki svoje, bez obzira gdje ih je i koliko, i u tome su postigli suglasje. Stoga će i moguća promjena Ustava o nezastarijevanju političkih ubojstava ostati samo mrtvo slovo na papiru. Neće biti sudskog progona, kao što ga nije bilo ni do sada, a moglo je. Mogući ubojice i njihovi nalogodavci također su pod okriljem političkog konsenzusa, kao i privatizacijski kriminalci. Kao šlag na tortu, ovih dana još jedna obmana: ono što nisu radili pravosudni i istražni organi, sada će, kažu u Vladi RH, provoditi Državni ured za upravljanje državnom imovinom! On će progoniti osumnjičene koji su zlorabili povlašteni otkup dionica u svojim matičnim poduzećima. Taj je ured nešto kao slijednik prijašnjeg Fonda za privatizaciju, pod čijim se okriljem sve to radilo. Zar vrana vrani oči kopa?
Skupo i uz
‘europska’ sniženja
Zbog svih ovih, i inih sličnih stvari, EU će nas držati pod posebnom paskom, premda o tome nema neke zasebne deklaracije. I dobro je, jer sami još neko vrijeme nismo kadri uvesti red u svome pravosudnom sustavu. Naprosto, nismo vjerodostojni. Za nas, građane, uvredljivo je kada se političari opravdavaju da ima i gorih od nas, pa spominju Bugarsku i Rumunjsku. Hrvatska se nikada s takvima nije uspoređivala. Posebice to vrijeđa nas u Međimurju. Težnja je uvijek bila približiti se boljima od sebe, Austriji, primjerice. No, ona nam je, premda geografski blizu, ama baš u svemu odmakla svjetlosne godine daleko. Stoga, možda, ni ne možemo očekivati neke osjetnije promjene na bolje za nas u EU, barem ne u prvih nekoliko godina. Tome u prilog govori i naoko beznačajan primjer u trgovini. Volim tamnu čokoladu proizvođača J.D. Grossa koju kupujem u uglednom Lidlu. Do jučer je koštala 13,99 kuna, a sada, nakon „trajnog EU sniženja“ stoji 11,99 kuna. Ista ta čokolada u Lidlu u Lendavi, bez europskog sniženja, cijelo vrijeme ima cijenu od 1,05 eura, ili 7,9 kuna!
Dakle, donedavno je kod nas za isti proizvod u istoj europskoj robnoj kući trebalo platiti skoro dvostruko više nego u dvadeset kilometara udaljenoj Lendavi. A i nakon našeg ulaska u EU, i „europskog“ sniženja, ta je čokolada još uvijek 35 posto skuplja. Imat ćemo, vjerujem, ovih dana raznorazna „sniženja“, no, da ne ispadnemo ovce, dobro je zapamtiti kakve su još do jučer bile cijene kod nas, ili kakve su u naših najbližih susjeda. Barem smo po nečem među vodećima: Hrvatska je po skupoći 6. u svijetu!

Umjesto P.S.-a

Prvih godina nakon osamostaljenja, uz granicu Hrvatske i Slovenije prevladavali su skladni odnosi, pa je tako bilo i u Međimurju. Bilo je zajedničkih druženja i manifestacija, poput otvaranja ceste u predjelu Banfija, gdje dijelom državna granica prolazi sredinom prometnice, pa su njenu izgradnju sufinancirali i Slovenci. No, s vremenom je došlo do zahlađenja odnosa, ne zbog nas, već zbog učestalih slovenskih zahtjeva za pomicanjem granične crte na našu štetu. Njihovim ulaskom u EU pritisak se pojačavao. Potpuno bespotrebno jer našim članstvom u EU, svima je trebalo biti jasno, sam pojam granice ni izbliza neće imati značenje, kao prije toga. Eto, sad smo napokon i mi u Uniji, pa je realno očekivati trajno zatopljenje naših međusobnih odnosa i ponovno otvaranje zajedničkih objekata, koji će služiti žiteljima oba naroda uz granicu.