Uvijek preostaje - nada!

Zagrebački klerik Pavao Štoos piše pjesmu Kip domovine vu početku leta 1831. započinjući je ovako:
Anda vu morje vre vekivečno
Jedno nam leto kapnulo srečno!
Najprvo pomislih – što bi Štoosu te mu leto kapnulo srečno? I nije li to davno naše hrvatsko doba bilo doba predilirskog poleta te je logično da je pisao upravo ovako? I kakve to veze ima s današnjim starim 2013. i novim 2014. ljetom? Ali, stihovi što uslijediše ovo srečno potvrdiše da je pisao pomalo ironijski. Pomislih da tada pjesma i nije tako daleko od ovoga našega „kipeca“ na koncu 2013. godine! Naime, Štoos piše:
Al nam pak takvu porodi tugu,
V kojoj živlenje bu nam predugo?(…)
Narode druge svetlost obstira,
A mene črna senca podpira;
Drugem vre sunce sveti po noči,
Mû tmicu po danu tipat je moči;
Narod se drugi sebi raduje,
A z menum sinko moj se sramuje.
Eto, razloga zašto prizivam Štoosa. Jer, ti su stihovi, nažalost , itekako ovovremeni.
Zato mi nije mi bilo teže pisati kolumnu od ove. Zašto? U prednovogodišnjem raspoloženju zaboravljamo, ili barem nastojimo zaboraviti sve ono što nas je svakodnevno pritiskalo cijele godine koja se eto, primakla svome kraju. A kakva nam je bila? Mnogi će se, vjerujem, složiti – bilo bi bolje da je što prije zaboravimo! I pritom mi je besmisleno i pomišljati a kamoli pisati o (samo) o temama iz kulture; no, zapravo, sve što se dogodilo lošega u Lijepoj našoj zapravo je duboka nekultura – kultura, naime, jest i uljudbeni odnos spram drugoga, bližnjega. Ima li uopće toga danas u ovoj lijepoj zemlji koja se zove Hrvatska i koja je naša domovina? Primjera, onih loših, nažalost, ima više.
Ova zemlja polako nestaje. Naime, ako se složimo da nju čine i Plitvice i Kornati ali u prvom redu – ljudi, tad pretpostavljam da ćete se složiti s tvrdnjom o nestajanju. Najprije, natalitet. Žalosna je istina da svakih deset godina u ovoj zemlji nestaje grad veličine Osijeka. Dalje, mladi, školovani ljudi ( u čije se školovanje uložilo milijune) odlaze van – prema podatcima odlazi njih godišnje oko 10.000. Tko će graditi ovu zemlju, tko će među ostalim (budimo iskreni) osiguravati mirovine ? Nezaposlenost je alarmantna, mnogi indekse zamjenjuju iskaznicama zavoda za zapošljavanje, „deficit proračuna, sve veće siromašenje stanovništva, sve veći dug inozemstvu, sve slabiji izvoz a sve veći uvoz, sve oskudnija i sve nekonkurentnija industrija, nepotizam i politička podobnost u zapošljavanju“ (Ivkošić) – a s druge strane bavimo se (iscrpljujemo) sporednim pitanjima. Očito je to hotimično, zato da ne bismo mislili na egzistencijalne stvari . Nije li to tada i stvar (ne)kulture? I pripada li Štoosov stih da nam vrijeme porodi tugu samo njegovom vremenu? Drukčije, pitam se: možemo li (ovo je samo paradigmatski) govoriti o nekoj velebnoj kazališnoj predstavi, o nekoj filmskoj premijeri kad se stvaran, žaloban film odvija uz kontejnere za smeće, a drugo pitanje je kakve se sve drame odvijaju u skrovitosti pojedinih domova, u kojima se ili nakon podmirenih režija nema novca niti za golo preživljavanje, ili pak ako ga ima, triput se okrene prije nego li se potroši…
U svemu tome mislim da je nešto najvažnije – zaboravili smo biti ljud(sk)i, a to znači bližnji bližnjemu, na djelu je beskrupulozno gaženje, otimanje, zadovoljavanje materijalnog, bez obzira na nesreću koja će se pritom dogoditi drugome. I opet posižem za književnim primjerom. U Balzacovom Ocu Goriotu bivši robijaš Vautrin ovako savjetuje mladog studenta Rastignaca (u slobodnom prijevodu): „Što hladnokrvnije budete računali, dalje ćete otići. Budite nemilosrdni i bojat će vas se. Na muškarce i žene gledajte kao na poštanske konje koje možete umoriti na svakoj postaji. Živi li u vama iskreni osjećaj, sakrijte ga što dublje, kao riznicu, da se nitko ne će dosjetiti da ono postoji. Inače ste propali. Ne ćete tada biti krvnik već žrtva.(…) Tada ćete saznati što je svijet: skup varalica i prevarenih.“ To je cinično, ali se svijet od Balzacova 19. st. nije promijenio, naprotiv.
Jesam li ovime zastranio u ovom blagdanskom ozračju ? Nije li potrebno reći nešto drukčije? Naravno, svijet ne staje i ne smiju nam sve lađe potonuti. Moramo dići glavu i kročiti hrabro u novo ljeto, ma kakvo nam ono bilo! U pomoć pozivam velikog karizmatika a ponajprije čovjeka koji je sijao ljubav, naime nedavno preminulog fra Zvjezdana Linića (te mu ovo neka bude mali in memoriam): „ Dok izražavamo čestitke za Božić i novogodišnje blagdane, zapravo poručujemo bližnjima da mogu na nas računati. Sa svakim stiskom ruke, svakom napisanom ili izgovorenom čestitkom ili blagdanskom željom poručili smo im da smiju vjerovati kako im ničim nećemo zagorčiti ove dane ili sve dane nadošle godine. Pružili smo im ohrabrenje da smo tu za njih i da ćemo se truditi da budu sretni.
Želja za srećom ili konkretno čestitka: ‘Sretan Božić!’, odnosno: ‘Sretna Nova godina!’, zapravo znači da ću sve učiniti da onaj kome upućujem tu čestitku bude što sretniji. To je svojevrstna obveza, to je odgovornost. Kad bismo toga bili svjesni, možda bismo manje rasipno, ali daleko više odgovorno i ozbiljno izricali takve i slične želje za srećom. Jer, kad se to izgovori, valjda se negdje u podsvijesti rađa i stanovita spremnost za osobno pridonošenje tome da moji najbliži, moji suradnici, ljudi koje poznajem, oni kojima se osjećam dužnim izraziti dobre želje, budu sretniji i zadovoljniji.“
Treba li ovome komentar? Možda ovaj: u ovoj sveopćoj nacionalnoj eroziji pokušajmo poći od sama sebe. Nisu nam krivi samo oni koji su na vlasti, koji su izabrani, nismo li i mi, svaki ponaosob mali kamenčići u to erodiranom tlu? Možemo li ipak pomoći sebi, osmisliti, „pokvalitetiti“ svakodnevnicu, svoju i svojih bližnjih? Svi mislimo da je to moguće postići jedino uz više novca.
Novac je dobro, potreban svakome od nas za život. Ali, mnogima novac postaje idol, pohlepa za njim čini ih bezdušnim i potkupljivim. Međutim ovo je važnije, koliko god izgledalo naivno, utopijski: Biti dobar vrjednije je nego imati. Kakvi smo, važnije je nego što imamo. Ili: biti (postojati, živjeti kao čovjek uz čovjeka) a ne imati, tome bismo svi trebali težiti. A to bih Ti, poštovani čitatelju „Međimurja“ osobito želio poručiti na kraju kalendarske godine.

P.S. 1 Pa, sretna vam nova 2014! Ako baš i niste uvjereni da će nam biti pročitajte, molim, još jednom naslov nad ovim mojim retcima.

P.S. 2 Svetomartinska krampuska čudovišta priredila su nam u Čakovcu „adventski ugođaj“. Budući da, prema plakatima, taj „advent“ završava 30.prosinca možda bi bilo bolje da nam s pozornice u Gradu u pola noći zažele, upravo takvi, sretno Novo ljeto.