UZ GODIŠNJICU RAZVOJA ŽUPANIJSKE ROBNE MARKE VINA “PUŠIPEL” (2.)

Pepelnicu (Uncinula necator = Oidium tuckeri) ubrajamo među opasnije gljivične bolesti grožđa. Promjenom klime početkom novog milenija štete od pepelnice se povećavaju, pa su pojedinih sezona u kontinentalnim regijama veće od prosječno dominantne plamenjače. Za razliku od mogućnosti predviđanja prve pojave plamenjače i sive plijesni temeljem količine oborina i duljine zadržavanja vlage na osjetljivim zelenim organima kod pepelnice to nije slučaj. Obilne kiše i dugotrajno vlaženje grožđa i lišća ne favoriziraju pepelnicu. Meteorološki uvjeti kod kojih možemo očekivati pojavu pepelnice su temperature 20-28ºC, vlažnost zraka 60-90%, relativno manje sunca i slabije UV-zračenje (oblačni, topli i sparni dani), te lagani vjetar. Tijekom razdoblja vegetacije vinove loze često bilježimo takve uvjete, pa obrada klimatskih uvjeta daje tek dopunske informacije o mogućoj opasnosti od pepelnice u vinogradima. Veća osjetljivost europskih sorata vinove loze na pepelnicu (npr. chardonnay, silvanac, traminac, pinot bijeli, sauvignon, muškat ottonel, moslavac ili šipon, syrah i dr.) određuje čestu primjenu fungicida u komercijalnom i “hobby” vinogradarstvu. Najviše se koriste površinski pripravci na osnovi sumpora i dinokapa, te od kraja 1970-tih sistemični inhibitori biosinteze ergosterola (IBE) (triazoli, pirimidini). Jedan od bitnih nedostataka kemijske zaštite bilja je mogući razvoj rezistentnosti ili otpornosti na prečesto korištene pripravke. Savršeni (spolni) stadij i veliki reprodukcijski potencijal bolesti omogućuju pojavu i razvoj otpornih patotipova pepelnice vinove loze na fungicide “on site” učinka. Najbolji rezultati u suzbijanju pepelnice vinove loze početkom 1980-tih godina su dobiveni primjenom fungicida Bayleton (triadimefon), Rubigan (fenarimol), Saprol (triforin) i Vigil (diklobutrazol). Već početkom 90. godina prošloga stoljeća primijećena je smanjena učinkovitost triadimefona na pepelnicu u Istarskom vinogorju, te je laboratorijski dokazana rezistentnost ili otpornost izolata iz Umaga (Cvjetković&Isaković, 1992). Krajem 90. godina prošlog stoljeća i početkom novog milenija pojavljuju se novije skupine fungicida djelotvornih na pepelnicu (erisificidi), među kojima se ističu strobilurini, kinolini, spiroksamini i njihove kombinacije s triazolima ili drugim spojevima. U zemljama okruženja uspješno se primjenjuje i biološko suzbijanje pepelnice primjenom mikrobiološkog hiperparazita Ampelomyces quisqualis. Sve navedene skupine kemijskih i biološkog pripravka provjerene su u Međimurskom vinogorju tijekom razdoblja 2002.-2008. godine na pepelnicu osjetljivoj sorti moslavac bijeli (“pušipel”) te se stečena iskustva koriste u edukaciji vinogradara i provođenju županijske Prognozne službe za zaštitu bilja.
Cilj monitorina (redovitih zdravstvenih pregleda) u vinogorju je otkrivanje izvora i potencijala pepelnice radi pravodobnog sprječavanja širenja bolesti. Početkom 90. godina prošloga stoljeća smatralo se da tek suzbijanjem plamenjače prije cvatnje u vinogradima valja započeti i sa zaštitom protiv pepelnice. Takva iskustva temeljena su spoznajom da pepelnica prezimljuje uglavnom u pupu kao hifa (micelij) na jednogodišnjoj (lanjskoj) rozgvi. Budući da je takvih pupova u vinogradima u proljeće relativno malo, pojava pepelnice do početka cvatnje je bila slaba i ograničena. Tako je zaštita protiv pepelnice najčešće bila usmjerena na vrlo osjetljivi razvojni stadij loze – intenzivni porast tek zametnutih bobica nakon cvatnje. Početkom novog milenija takav pristup suzbijanju pepelnice razočarao je mnoge vinogradare. Plodišta (tzv. kleistoteciji) koja pepelnica formira ujesen na kori rozgve, “martinjskom grožđu” ili “grešu” i površini zaraženog lišća nisu bila od značaja za biologiju gljive sve do početka 90. godina prošlog stoljeća. Tada se najprije u Kaliforniji (SAD), a naknadno u drugim europskim vinorodnim zemljama, Australiji i Južnoafričkoj Republici (JAR) otkriva patogenost savršenog stadija u epidemiologiji pepelnice vinove loze. Kleistoteciji podnose tijekom prezimljenja značajno niže temperature zraka u odnosu na micelij u pupovima, a već početkom vegetacije započinje oslobađanje infektivnih askospora (krajem mjeseca travnja, a najčešće tijekom svibnja).
Stoga se zadnjih godina do početka cvatnje vinove loze u srednjeeuropskim zemljama pepelnica preporučuje obavezno usmjereno kemijski suzbijati čak 4-5 puta, kako bi spriječili primarne zaraze cvjetnih organa askosporama. Zbog dva načina prezimljenja pepelnice osjetljivost loze započinje od razvojnog stadija pojave prvih listića i traje sve do početka mekšanja i promjene boje kožice boba. U tom periodu je u Međimurskom vinogorju potrebno obaviti prosječno 7-8 usmjerenih tretiranja protiv pepelnice, što je približno 13,3 % više u odnosu na prosječan broj usmjerenih zaštita od plamenjače ili peronospore (Plasmopara viticola). Spolnim načinom razmnažanja u obligantnih gljiva relativno brzo nastaju novi patotipovi, odnosno brže se razvija i otpornost ili rezistentnost na fungicide specifičnog načina djelovanja. Tijekom 2001. godine prvi put su dojavljene štete grožđa od pepelnice kod vinogradara koji u sezonskom programu zaštite često koriste triadimefon (u kombinaciji s propinebom), fenarimol i propikonazol. Već naredne 2002. godine u Međimurskom smo vinogorju prvi puta poljskim mikro-pokusom potvrdili značajno slabiju učinkovitost nekih fungicida na pepelnicu grožđa sorte moslavac bijeli.
U Međimurskom je vinogorju tijekom razdoblja 2002.-2008. godine provjerena učinkovitost najvažnijih kemijskih skupina erisificida na hrvatskom tržištu i biološkog pripravka AQ10 WG (Ampelomyces quisqualis). Pokusi su provedeni u nasadima sorte moslavac bijeli na lokalitetima Okrugli Vrh i Vučetinec. Nasadi su posađeni 1989. i 1990. godine, smanjenog razmaka sadnje (1,3 i 1,4 m) (oko 7.000 tsja/ha) i dvokračnog uzgojnog oblika. Godišnje je provedeno 5-7 usmjerenih suzbijanja (2-3 suzbijanja prije cvatnje i 3-5 nakon cvatnje), a pokusi su ocijenjeni krajem srpnja, početkom ili sredinom mjeseca kolovoza i početkom rujna. Utrošak škropiva je pritom iznosio od 400-1.400 lit./ha, ovisno o volumenu lisnate površine vinograda. Prosječna zaraza netretiranog grožđa je iznosila 52,64%. U istraživanom su razdoblju najučinkovitiji bili kinolini i njima slični spojevi (Crystal SC, Talendo EC i Vivando SC), strobilurini (Quadris, Stroby, Eclair, Cabrio Top i Universalis), spiroksamini (Impuls) i kombinirani pripravci (Falcon EC, Postalon SC, Folicur-E, Collis SC, Nativo WG i Sabithane EC). Slične rezultate dobili su autori iz zemalja okruženja. Iz skupine inhibitora biosinteze ergosterola slabije su bile djelotvorne tvari na koje je u različitim svjetskim vinogorjima zadnjih dvadesetak godina poznata otpornost ili rezistentnost pepelnice: 1) triadimefon (Bayleton Spacijal WP, Antracol-BT), 2) fenarimol (Rubigan EC), 3) propikonazol (Tilt EC) i 4) miklobutanil (Systhane 12E) (prosječna djelotvornost 80,61%). Naprotiv, druga skupina djelatnih tvari iz iste kemijske grupe, koja obuhvaća tebukonazol (Folicur 250 EW), flusilazol (Punch 10 EW), penkonazol (Topas 100 EC), tetrakonazol (Domark ME) i heksakonazol (Anvil-5 SC), značajno su djelotvorniji pa pepelnicu grožđa u Međimurskom vinogorju. Vrlo dobar učinak dobiven je primjenom anorganskog sumpora (Kalinosul WG 80), organskog dinokapa (Karathane) i mikrobiološkog pripravka na osnovi gljive Ampelomyces quisqualis (AQ10 WG).
Posljednjih dvadesetak godina istraživanja biologije, prognoze, određivanja optimalnih rokova i načina suzbijanja pepelnice grožđa u mnogima je vinorodnim područjima svijeta izmijenila dotadašnji tradicionalan pristup kontroli ove opasne gljivične bolesti. Savršeni stadij uzročnika bolesti, okom vidljiva zatvorena plodišta u obliku kuglice (kleistoteciji), sve se učestalije formiraju diljem svijeta u područjima gdje se uzgaja vinova loza. U Međimurskom je vinogorju naročito brojno formiranje klistotecija primijećeno tijekom rujna 2001., 2002. i 2006. godine. Spolnim načinom nastala plodišta omogućuju pepelnici vinove loze “noviji” i sigurniji način prezimljenja koji nije značajno ograničen temperaturama zraka nižim od -16ºC. Početkom vegetacije, već nakon pojave prvih listića, moguće su primarne zaraze oslobođenim “zimskim sporama” i time pepelnica značajno ranije započinje svoj sezonski ciklus u vinogradima u odnosu na preživljavanje nesavršenog micelija ili oidija u zaraženim pupovima. Zimska su plodišta ili kleistoteciji istovremeno izvor novih patotipova bolesti, genetski vrlo različitih, a u strategiji kemijskog suzbijanja značajnih zbog moguće otpornosti ili rezistentnosti na fungicide. Pritom valja istaknuti značaj “točkaste” i “unakrsne” otpornosti zbog mogućeg lokalnog značaja i brzog širenja na više djelatnih tvari unutar iste kemijske skupine fungicida.
Očito je da prilikom suzbijanje pepelnice moramo uvažiti niz lokalnih posebnosti, počevši od osjetljivosti sortimenta, specifičnosti uzgoja (razmaci sadnje, uzgojni oblik, gnojidba), klimatskih prosjeka i procjene biološkog potencijala uzročnika bolesti. U organizaciji Prognozne službe za zaštitu bilja u Međimurskom vinogorju rukovodimo se vlastitim iskustvima i provodimo strategiju kemijske zaštite vinove loze protiv pepelnice temeljem opisanih rezultata istraživanja. Vinogradari koji postupaju prema navedenim načelima ne bilježe gubitke grožđa od pepelnice.
Snimio M. Šubić