Virus pjegavosti i venuća napada rajčicu, papriku, salatu, krizanteme i pelargonije

U proteklih stotinjak godina je opisano oko 1.000 različitih vrsta virusa koje inficiraju biljke. Unatoč tome što su viroze u odnosu na gljivice i bakterije manje proširene, globalizacijom i širenjem međunarodnih političkih i gospodarskih integracija postaju sve značajnije zbog šteta koje nanose biljnoj proizvodnji. Sadnjom stranih i tolerantnih sorata šljive (npr. stanley, california blue, ruth gerstetter) nekad dominantna i opće raširena udomaćena sorta šljive bistrica ili požegača gotovo da je proteklih nekoliko desetljeća uništena zbog virusa šarke šljive (plum pox virus, PPV).

Virusi nisu stanični organizmi, pa su njihove čestice po kemijskom sastavu nukleoproteini (“nevolje obavijene proteinom”), a veličinom vrlo male (20 do 2.000 nanometara) (1 nm = milijarditi dio metra) (vidljivi su samo vrlo jakim povećanjem, pomoću elektronske mikroskopije). Proteinski omotač štiti nukleinsku kiselinu (najčešće RNK, rjeđe kod biljnih virusa DNK) koja je nositelj infektivnosti virusa. Virusi se umnažaju samo u živim stanicama njihovih domaćina, a poznato je da mogu inficirati bakterije, alge, gljive biljke i životinjske organizme uključivo čovjeka. Biljni virusi su ime dobili prema biljnoj vrsti iz koje su prvo izolirani i prema simptomu koji uzrokuju (npr. virus mozaika duhana je prvo identificiran u duhanu kao žutozeleni mozaik). Vrlo je važno na vrijeme prepoznati i/ili posumnjati na virusnu zarazu biljaka. Zašto?! Za razliku od gljivičnih i nekih bakterijskih bolesti, virusi se ne mogu učinkovito suzbijati primjenom kemijskih i/ili bioloških sredstva za zaštitu bilja! Jednom inficirana biljka virusima ostaje zauvijek zaražena, te se izuzev metode termoterapije dijela meristemskog staničja više ne bi smjela koristiti u proizvodne svrhe. Virusne zaraze uzrokuju različite promjene ili simptome na biljkama, od tipičnih po kojima se lako raspoznaju do netipičnim po kojima su vrlo slični drugim živim ili neživim poremećajima. Najvažnije neželjene promjene na biljkama uzrokovane virusnim bolestima su smanjeni rast ili “patuljavost”, žućenje, mozaik, prstenasta pjegavost, šarenilo i/ili malformacija cvijeta, uvijanje lišća i deformacija plodova. Simptomi biljnih viroza su većinom vidljivi po cijelim biljkama (tzv. “sistemične” zaraze), a nisu lokalizirani na pojedinim organima kao primjerice većina gljivičnih i bakterijskih bolesti. Prema simptomima vrlo slični virusnim infekcijama biljaka su fitoplazme. 

Posljednjih nekoliko sezona često pronalazimo simptome na pojedinačnim biljkama rajčice i paprike za koje vjerujemo da potječu od virusa pjegavosti i venuća rajčice (Tomato spotted wilt virus, TSWV), a ovogodišnjom analizom uzoraka mladog lišća paprike dostavljenog iz naše regije u “Rijk Zwaan”-ov laboratorij (Nizozemska) dobivena je pozitivna potvrda o nalazu spomenutog biljnog virusa. Također, do kraja protekle godine Programom posebnog nadzora Ministarstva poljoprivrede sa Zavodom za zaštitu bilja sakupljani su u otvorenim i zatvorenim usjevima paprike, rajčice, duhana, krumpira, vodenike, begonije, pelargonije i krizanteme diljem naše zemlje biljni uzorci radi testiranja laboratorijskim metodama na virusne zaraze, te je potvrđena prisutnost TSWV-a na krizantemi u Splitu (2012.), te još na rajčici i paprici u Metkoviću, paprici u Splitu i krizantemi u Varaždinu (2013.).

Zbog svog imena, virus pjegavosti i venuća rajčice (TSWV),  često je krivo može zaključiti da je taj virus najštetniji na rajčici. No, zbog značajnih šteta na velikom broju važnih vrsta povrtnog i ukrasnog bilja, virus pjegavosti i venuća rajčice (TSWV) je svrstan na karantensku listu Europske Unije (EPPO A2). Stoga su u našoj zemlji Pravilnikom o mjerama za sprječavanje unošenja i širenja organizama štetnih za bilje (NN 74/06, 84/10 i 120/11) također propisane mjere za sprječavanje unošenja i širenja ovog virusa.

Virus pjegavosti i venuća rajčice (TSWV) je jedan od deset najraširenijih biljnih virusa u svijetu. Razlog tome je širok krug prirodnih domaćina, brzo širenje pomoću kukaca prenositelja te jako izraženi simptomi zaraze koji uvelike umanjuju tržnu vrijednost proizvoda - pogotovo u ukrasnom bilju i povrću. Primjerice, 2000. godine je samo na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država zbog zaraze povrća i ukrasnog bilja TSWV-om zabilježen gubitak u vrijednosti 1 milijarde dolara! Virus pjegavosti i venuća rajčice je registriran na više od 900 različitih biljnih vrsta unutar 70 porodica. Ovaj virus taksonomski pripada u Tospovirus grupu, porodicu Bunyaviride. Građom je izometrična virusna čestica, promjera 70-110 nm, okružen omotačem od bjelančevinastih podjedinica. Izvor genetske informacije je jedno-lančana RNA (ribonukleinska kiselina). Virus je prvi puta opisan na rajčici 1919. godine Australiji, a determiniran tek 1930. godine. U Hrvatskoj je prvi puta potvrđen njegov nalaz na duhanu u Podravini (1978.) i paprici u Zadru (1997.).

Simptomi zaraze virusom pjegavosti i venuća se uglavnom mogu uočiti na listovima i plodovima biljaka domaćina. Na plodovima rajčice uzrokuje koncentrične prstenaste pjege i mozaik “zelenih otoka”, dok na lišću rajčice uzrokuje odumiranje tkiva brončane boje. Na plodovima paprike uzrokuje oštećenja nepravilnog oblika sa svijetlim prstenima, a na lišću mozaik i prstenastu pjegavost od osušenog i propalog tkiva. Na gomoljima i lišću krumpira razvijaju se koncentrične, prstenaste šare odumrlog tkiva. Na plojkama krizantema uzrokuje linijski i prstenasti mozaik, te propadanje stabljike u obliku nekrotične pjegavosti. Na lišću pelargonije se razvijaju svijetle linije u obliku prstena i mozaika, dok na lišću vodenike uzrokuje svijetle i tamne prstene, pjege i linije. Zaražene biljke duhana skraćeno rastu, a na lišću se tkivo suši. Spomenuti simptomi nisu siguran dijagnostički znak za prepoznavanje virusa, jer slične promjene mogu uzrokovati i neke druge vrste virusa, npr. virus nekrotične pjegavosti vodenike (Impatiens necrotic spot virus, INSV). Glavni način za određivanje prisutnosti virusa je uzimanje biljnog uzorka zaštitnim rukavicama za jednokratnu uporabu i sukladno EPPO standardima determininacija u ovlaštenim laboratorijima sa dvije različite metode (npr. DAS-ELISA i RT-PCR). Virus je u dostavljenom biljnom materijalu dokazan ako su obje metode pozitivne.

Prijenos i širenje virusa: pasivno se virus širi preko rana, kontaktom zaražene i zdrave biljke kod vjetra i nevremena. Vegetativnim umnažanjem sadnog materijala virus se sa zaraženog biljnog materijala prenosi na potomstvo (npr. sadnjom inficiranih gomolja krumpira). Ovaj virus se ne prenosi sjemenom. Kukci iz reda “resičari” ili tripsi (Thysanoptera) su važni prenositelji virusa pjegavosti i venuća rajčice (TSWV), a među važnijim vrstama vektora su duhanov trips (Thripa tabaci) i kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis). Fitosanitarne mjere: Svi karantenski štetni organizmi zahtijevaju od nacionalnih institucija provođenje preventivnih, a nakon pozitivnih nalaza i obaveznih fitosanitarnih mjera, s ciljem sprječavanja unosa i daljnjeg širenja. Edukacija proizvođača povrća i cvijeća o štetama i mjerama suzbijanja je vrlo važna. Kod proizvodnje presadnica povrća u zaštićenim prostorima treba ukloniti sve ukrasne biljke kao moguće izvore infekcije (naročito sve višegodišnje cvijeće). Nužno je maksimalno suzbijati populaciju tripsa – prenositelja ili vektora ovog virusa. Kad je u usjevu potvrđena prisutnost virusa, biljke se moraju odmah uništiti zakapanjem ili spaljivanjem, a zaštićeni prostor tretirati protiv tripsa. Premda je virus pjegavosti i venuća rajčice (TSWV) u Hrvatskoj determiniran još prije 35 godina, njegov ekonomski značaj i štetnost dolazi do izražaja tek posljednjih godina, prvenstveno zbog pojave njegova “prenositelja” - kalifornijskog tripsa (Frankliniella occidentalis). Ova vrsta tripsa je u našoj zemlji prvi put pronađena uoči početka Domovinskog rata, a zbog globalnog zatopljenja, danas je raširen svuda i jedan je od najvažnijih štetnika pri zaštićenom uzgoju povrća i cvijeća!