Više nepoznati nego zaboravljeni

Kad bih ovu Sitnicu započeo najavom da je posvećena hrvatskoj plemićkoj obitelji koja vuče korijene iz podaleke Hercegovine u kojoj se u također podalekoj prošlosti zvala Krušević, a tek poslije pada grada Jajca i s njim Bosne (1463.), pri čemu je poginula njena glava, knez Filip, prozvala se najprije Knezić pa onda i Knežević, teško da bi to nekoga ovdje zanimalo. No, ako kažem da većina  literature koja se bavi tim Kneževićima vidi u njima plemićku obitelj s posjedima u Lici, Krbavi i - Međimurju, pa ako dodam da je njihova hrvatska loza – pojedini njihovi odvjetci za dugih  stoljeća izgubili su se u svijetu - izumrla je ili nestala upravo u našem kraju, možda će potaknuti nečiju znatiželju da nešto sazna o njima.

Poslije pada Jajca, dakle, i pogibije spomenutoga Filipa (još) Kruševića, nije im više bilo opstanka u dotadašnjem zavičaju, pa su dva njegova sina, nepoznaih nam imena, otišla u Poljsku i Rusiju te, ako su i poživjeli, otuđili se i nestali. Treći njegov sin Ivan, s ukućanima i svojom četom, kako kaže jedan izvor, izbjegao je prema zapadu i zaustavio se na području današnjega Gračaca te si tu podigao utvrdu. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, uz dopuštenje za to, 2. srpnja 1466. podijelio mu je naslov plemića. Zbog vjerne službe njegovih sinova, unuka i praunuka, car i kralj Ferdinand II. Habsburgovac 12. svibnja 1628. potvrdio je njegovu prapraunuku Franji plemstvo i sve povlastice koje taj naslov uključuje. Sinovi njegova sina Jurja, Nikola i Ilija, istaknuli su se u novim ratovima s Turcima: posebno je ovaj drugi oslobodio od njih čitav niz obiteljskih posjeda u Lici, a kod Gračaca ponovo podigao utvrdu jer je ona iz XV. stoljeća u ratovima bila razorena. Za te je zasluge od Leopolda I., onoga koji je likvidirao Zrinske i Frankopane, dobio zlatnu kolajnu i potvrdu plemstva s naslovima kneza i vojvode.

I njegovi sinovi Nikola i Juraj - ovaj je, navodno, već s petnaest godina završio sve vojne škole u Zadru - već su od mladosti sudjelovali u ratnim pohodima i sukobima te nerijetko ostajali zapamćeni po uspjesima vlastitim i onih s kojima su sudjelovali u borbama. Ipak, posebno mjesto u obiteljskoj povijesti pripada Jurjevu sinu Martinu, rođenom u Senju 1708. i umrlom u Gračacu 1781. godine. Ovdje nema mjesta za nabrajanje svih ratova i bitaka po Europi u kojima je sudjelovao - dovoljno je spomenuti da mu je kao pedesetogodišnjaku bio priznat čin generala, za vojne pak zasluge već 1739. godine, zajedno s ocem i stricem, dobio je od cara Karla VI. zlatni lanac s medaljom, a 1762. godine bio je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije. Ta pak je carica 7. travnja sljedeće godine njemu i svim njegovim potomcima, jednako ženskima kao i muškima, dodijelila ugarski barunat. O njemu ima još zanimljivih i spomena vrijednih pojedinosti od kojih iznosim samo ponešto. U literaturi nalazim ga zabilježena kao Knežević od Sv. Jelene - one u međimurskom Šenkovcu! - premda su taj posjed dobili tek njegovi sinovi tri desetljeća poslije njegove smrti! Premda prvovrstan vojnik i ratnik, prvi je koji je napisao povijest svoje obitelji i neprocjenjiva je šteta što taj  rukopis nije sačuvan. I još samo ovo: s prvom ženom, udovicom Helenom,  imao je sina Jurja, također poznata vojnika, a druga, “posestrima” Uršula rodila mu je šest sinova - to su Juraj, Antun, Ivan, Petar (dvjestota obljetnica njegove smrti u Štrigovi povod je ovoj Sitnici!), Leopold i Vinko (sedmi “Ferarius”, kojega nalazim ponegdje zapisana, niti je sin niti je muško ime!), sve vojničine jedan veći od drugoga - i dvije kćeri: Anu i Ceciliju (obje su i Marije). Ovdje još samo o ovoj drugoj: udala se za satnika ličkih graničara Josepha Portnera von Höfleina i rodila mu, uz ostale, Anu Mariju, majku budućega generala, bana itd. – Josipa baruna Jelačića!!

Toliko zasad. Dalje - premda očito nije sitnica - u jednoj od sljedećih Sitnica!

P.S. Na nekoliko pitanja o o.Marku Forstallu, irskom redovniku i svećeniku, koji se našao na dvoru Nikole VII. Zrinskog - ovoga nazivaju i Čakovečki, što je prihvatljivo jer je stolovao i poginuo u Čakovcu, za razliku od Šubića što mu ni otac, ni djed, ni pradjed nisu bili! - i od njega (toga Nikole) dobio u vlasništvo Štrigovu, o čemu sam nedavno pisao, zasad odgovaram samo ovo: na brijegu Štrigovčaku, koji se diže nad mjestom i “vlada” čitavim onim vinorodnim krajem, nekad je postojao zamak, dvorac, utvrda, kula ili nešto takvo, ne baš zanemarive veličine. Što je god od toga bilo, nedvojbeno je bilo u okviru međimurskog veleposjeda Zrinskih - njegova konfiskacija 1670. godine bila je izvršena ulaskom carske vojske u dvorce u Čakovcu i Štrigovi - a nije pripadalo niti pavlinima - za njih se ne spominje da bi imali još nešto osim crkve sv. Jeronima i rezidencije uz nju te očito ne male “okućnice” kad je u nju spadao i Leskovec! Stoga se i darovanje Štrigove o. Forstallu odnosi na to što je bilo na Štrigovčaku s područjem koje mu je pripadalo. Drugo pak je pitanje kako je taj redovnik time upravljao i gospodario te koliko je uopće u njemu boravio, što nije poznato, no, pored službe koju je obavljao, ne treba se time ni opterećivati. Od toga je svakako važnije koliko su, s jedne strane, Štrigova i čitavo Međimurje, posebno njihov turizam, a s druge strane povijest i arheologija kao znanosti, zainteresirani da se za to zna.