VISOKA CIJENA ZA SLOVENSKO ‘ZELENO’ NA EU SEMAFORU

„Riješen problem Ljubljanske banke. Hrvatska zamrzava tužbe.“ – glasila je te večeri najava našeg dečka Damira Smrtića na početku Dnevnika 3 na HTV-u koji sad uređuje. To znači da više nema prepreka da Hrvatska 1. srpnja stvarno postane 28. članica Europske unije, a to, i samo to, bio je najvažniji cilj i bivše i sadašnje hrvatske vlade. Tada se još nisu znale pojedinosti dogovora ili sporazuma za koji je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila da je uspješno riješen problem sa Slovenijom. No, javio se i slovenski premijer Janez Janša izjavom kako je to kompromis kojim je Slovenija postigla svoj cilj.
Janšino očitovanje izaziva sumnju da smo ponovo loše prošli, kao i u svim dosadašnjim susjedskim ucjenama, jer Slovenija je potaknula pitanje Ljubljanske banke kao uvjet za ratifikaciju našeg pristupnog ugovora s EU i sada je zadovoljna njegovim rješenjem. Ako bi doista bila riječ o kompromisu, tada bi obje zemlje u podjednakoj mjeri trebale biti njime zadovoljne. No, u izjavama s hrvatske strane nije rečeno od čega su to naši susjedi odustali u svom zahtjevu, a što smo mi dobili osim „zelenog svjetla“ za ratifikaciju europskog ugovora u slovenskom parlamentu. To da će se prenesena štednja Ljubljanske banke rješavati u sukcesijskom postupku, na što je Hrvatska sada pristala, upravo je bio kamen spoticanja oko postizanja sporazuma proteklih godina. K tome, mi zamrzavamo tužbe za povrat prenesene štednje, ali nije rečeno dokad, a to može potrajati jako, jako dugo. Nismo li za slovensko „zeleno“ na EU semaforu platili previsoku cijenu?
Tromeđa
idealno mjesto
za EU slavlje
O tome će se naveliko još raspravljati, a nama u Hrvatskoj sad predstoji pripremanje scenarija za slavlje povodom ulaska u Europsku uniju. Ne gledajući na to kakvo tko od nas u Međimurju sada ima stajalište spram pridruživanja obitelji europskih zemalja, proslavit ćemo i mi taj povijesni događaj. Zasad još nisam čuo da se nešto priprema, no, prisjetio sam se svojevremeno bombastične izjave, čini mi se, ondašnjeg župana Josipa Posavca. Jednom zgodom rekao je kako bi upravo u Međimurju trebala biti središnja hrvatska proslava! To stoga što smo jedina županija u Hrvatskoj koja ima kopnenu granicu s dvije zemlje - članice EU. K tome, ovdje je europska ideja zajedništva odavno zaživjela u narodu. Jasno, bila je to presmiona zamisao bivšeg župana, ali da bi ovdje, na tromeđi, trebalo organizirati glavno slavlje za sjeverozapadnu Hrvatsku, zajedno s Mađarima i Slovencima, složit će se većina. Samo da nam tu čast ne preotmu Varaždin, Koprivnica ili Krapina, kao mnogo toga do sada zbog naše pasivnosti. Koji će župan na toj svečanosti razviti europsku zastavu, nepoznanica je, jer lokalni izbori tek predstoje. Nije poznato, hoće li se kandidirati i J. Posavec, pa da, možda, dođe u priliku provesti svoju zamisao u djelo.
Novinarski
primat pod svaku cijenu
Među naše europske dosege svakako možemo uvrstiti dostignutu razinu u djelatnosti postupanja s otpadom. Dok mnogi gradovi, od Varaždina i Zagreba do Splita, muku muče s osnovnim prikupljanjem smeća i kućnog otpada, i njihovim odlaganjem, ovdje se već vrlo daleko došlo s odvajanjem korisnih sirovina i njihovim iskorištavanjem. Stoga, bio sam zatečen i iznenađen nedavnim televizijskim prilogom iz Kaštela. Novinar izvještava kako je taj grad prvi u zemlji započeo sa zbrinjavanjem biomase te da priprema njeno kompostiranje. Do tada se zeleni otpad sjecka i odvozi na spaljivanje u cementaru Cemexa.
Razumijem da se urednicima najbolje može „prodati“ atraktivna novinarska roba, ali nikako na uštrb vjerodostojnosti. Oni, zacijelo, nekoliko dana kasnije, nisu slušali Hrvatski radio na kojem su stručnjaci izjavili kako upravo Čakovec i Krk predvode u saniranju ekološkog otpada. Začuđuje, zapravo, kako se čakovečki recept, općenito kad je riječ o postupanju s otpadom, ne primjenjuje u cijeloj Hrvatskoj? Za razliku od nas, koji smo po iskustva odlazili u Austriju, hrvatskim komunalcima dovoljno bi bilo svratiti u Međimurje. No, najteži dio posla, koji trebaju riješiti, uz organizaciju i osiguranje novca, je uvjeriti svoje građane da ne bacaju ama baš sve u jednu kantu. To im je najjednostavnije, ali problem otpada tako neće riješiti, a to je jedna od obveza koja nas čeka ulaskom u EU.
Zatomljen
Štebihov
spomenik vodi
Sada još nešto o jagmi za novinarskim „biti prvi“. Svojevremeno je iz Koprivnice objavljena informacija o prvom spomeniku vodi u Hrvatskoj. Bilo bi to lijepo da je stvarno tako, ali nije. Puno godina ranije upravo je spomenik vodi podignut u Čakovcu. Bilo je to još 2001. godine! U Mihovljanskoj ulici, u kojoj je tada bilo sjedište Međimurskih voda, naš akademac Mihael Štebih napravio je spomenik-obelisk pod nazivom „Zvira voda iz kamena“, kako je naslovljena predivna poznata skladba Josipa Štolcera Slavenskog. Ali, može im poslužiti kao opravdanje za lapsus. Kako da u Koprivnici znaju za taj spomenik, kad o njemu zna i malo samih Čakovčana. Ne vjerujem da ga u svojim bilješkama imaju i naši turistički vodiči. A radi se ipak o nečem nesvakidašnjem. Belica, primjerice, s pravom „prodaje“ svoj spomenik krumpiru jer ga nitko drugi nema, a mi kao da se stidimo spomenika vodi koji malo tko ima.
Muž ne zna za ženine milijune
Za kraj, iako nemam sposobnost pričanju viceva, kao moj kolega Drago Ovčar, ispričat ću vam, po meni, vic sezone. Ministar turizma Veljko Ostojić, u svezi s višemilijunskom dobiti pri prodaji neke zemljišne parcele u Istri, negira svoju umiješanost, pa kaže: „Posao su obavile moja supruga i šogorica, a novac je na šogoričinom računu!“ Ako vama to nije smiješno, opravdao sam se da ne znam pričati viceve. Ali znam zaključivati. I kao nebrojeno puta do sada, kad se dužnosnici zateknu s prstima u medu, ne argumentiraju, po njima neosnovanost optužbi, već se pravdaju podmetanjima uoči izbora. Ta nismo svi više mala djeca, pa da baš sve progutamo. Jadan Veljko kad ne zna da mu je žena zaradila milijune, a on ni prstom nije mrdnuo?!

Umjesto P.S.-a

Savku Dabčević-Kučar, predsjednicu Centralnog komiteta SKH, za posjeta Čateksu 1971. godine pratili su svi tadašnji najviši dužnosnici Općine Čakovec. Bilo je važno biti joj što bliže i umiliti se jer ona je bila vodeća ličnost u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Bila je predvodnica Hrvatskog proljeća, zvanog i maspok. No, samo nekoliko mjeseci poslije, u prosincu iste godine, Savka je, zajedno s najbližim suradnicima, nasilno smijenjena s funkcije na skupu pod Titovim predsjedanjem u Karađorđevu. I gle čuda - svi oni koji su joj se do jučer divili i klanjali, po partijskoj direktivi predvodili su kampanju za njezinu osudu! Zašto sada o tome? Zat što konvertitstva i dalje ima na pretek. Primjerice, Pašalićevci su preko noći postali najvjerniji sljedbenici Ive Sanadera.
Nakon njegove abdikacije, ti isti zdušno su prigrlili Jadranku Kosor. Njezinim padom okrenuli su joj leđa i najednom postali veliki privrženici Tomislava Karamarka. Takvi, a ima ih jako, jako puno, drže se gesla: Kralj je mrtav - živio kralj!