Vodili su državu da bi krali

Želim vjerovati da će crni stih „Tko državu opljačka, dostojan je slave, a tko na sitno krade, ostane bez glave“ s vremenom postati tek aforizam, dosjetka kojom ćemo se prisjećati zlih, svršenih vremena. No, zasad su pljačkaši države – i oni koji su pljačkašima držali vreću – još uvijek „dostojni slave“. Njih mediji tretiraju kao stupove društva. Tepa im se da su uglednici jer, pobogu, pljačka države je bila – i valjda još uvijek jest – unosan posao. Preko noći su se mogli obogatiti samo oni koji su bili u vražjem političko-tajkunskom krugu, na vrhu ili blizu vlasti. S takvima se moralo ili krasti ili na krađe gledati širom zatvorenih očiju i – šutjeti. Lajavce bi u protivnom smijenili – ponovili su to nekoliko puta pripuzi Ive Sanadera, danas, vidi vraga, ugledni saborski zastupnici. A zašto su nečinjenjem sudjelovali u zločinu? Zato što su im padale mrvice sa stola. Zato što bi im – da su uprli prstom u lopovluk i lopove – Sanader ispod stražnjice izmakao udobnu i unosnu fotelju. Malo, zanemarivo malo je poslova između države i tajkuna koje je HDZ-ova vlast sklapala, a da političari ili stranka nisu od kapitalista za to uzimali proviziju. Postalo je sasvim „normalno“ omrsiti brk ratnim, pobjedničkim plijenom. Kako su prošli ne samo nekažnjeno, već su ih i slavili nakon prvih, tzv. pretvorbenih krađa, mislili su da im vječno nitko ništa ne može.

Nek im policija pokuca na vrata

Uz Franju Tuđmana i Ivu Sanadera bili su nedodirljivi. A neki od njih se i danas, jer im je naklonjeno državno odvjetništvo, tretiraju poput svetih krava. Istina, sve je manje nedodirljivih političara, ali, na žalost, još uvijek najveći među ubiračima provizije uživaju slobodu. Tek kada njima policija zakuca na vrata, Hrvatska će imati šansu postati zemljom u kojoj se nepoštenje (ipak) ne isplati. O jednoj od velikih, ozakonjenih pljački – najmu ili kupnji prostora za državne institucije – govorio sam u Saboru, na plenarnoj sjednici. Čak je i u izvještaju Državne revizije pisalo da se krade sve u šesnaest na svim razinama, u gotovo svim državnim službama i lokalnim samoupravama.
Ali ni nakon izvješća revizora, ni nakon upiranja prstom u pljačke teške više od milijardu kunu, nitko iz nadležnih institucija nije reagirao. A trebao je. Ono što piše u izvješću revizora tek je vrh sante leda. A tek jedan od vrhova ili vršića toga vrha ovih je dana dobio epilog. Uhapšen je Stjepan Fiolić, mesarski tajkun, u dva prethodna mandata najšutljiviji saborski zastupnik HDZ-a, jedan od najvećih donatora i stranke i njegova predsjednika Sanadera. Zbog čega je uhapšen? Zbog sumnje da je – u suradnji s još neimenovanim, a svima znanim stranačkim drugovima – oštetio državu za tridesetak milijuna kuna.

Anđeo predodređen za optuženičku klupu

Čime? Naizgled čistim poslom - prodajom zgrade u Planinskoj ulici u Zagrebu – a kome drugome nego – Hypo leasingu, o čemu sam vas, štovani štioci, već izvijestio u jednom od prijašnjih Pisama. Nakon što je, da ponovim, Fiolić zgradu prodao Hypu za 6,8 milijuna eura, stupaju na scenu Sanaderovi pajdosi iz stranke i Vlade te od Hypa kupuju tu istu zgradu za 11,5 milijuna eura. Proračun, točnije - hrvatski građani u toj su neinteligentnoj lopovskoj makinaciji oštećeni za tridesetak milijuna kuna. A kome je pripao taj novac? Imate pravo pogađati tri puta. Jeste li možda došli do zaključka da su izgubili porezni obveznici, a dobili Hypo, Sanader, Fiolić, Sanaderovi teklići i još poneki revni sakupljač mrvica?! No, u čitavoj toj priči jako je zanimljivo da je tu – govore indicije – lopovsku transakciju svojim potpisom (dva puta) amenovala Jadranka Kosor, samozvana antikorupcijska svetica ili, kako to reče jedan varaždinski poltron (crveni li se danas bar imalo zbog uvlačenja?!); anđeo. I taj bi anđeo – ako je imalo pravde u Hrvatskoj – trebao, uz Petra Čobankovića, čijem je Ministarstvu regionalnog razvitka zgrada trebala pripasti, sjesti na optuženičku klupu. Kao i – uostalom – u slučaju HDZ-ovih crnih fondova za koje je anđeo znao, ali ih je javnosti zatajio.

A koliko se ukralo na cestama?!

Zašto je Sanader naredio da se pogoduje Fioliću? Zašto Sanaderova nasljednica – neizabrana, već potvrđena aklamacijom, kao da je riječ o izboru miss maturalne zabave, a ne predsjednice tada najveće hrvatske stranke – dva puta legalizira lopovluk? Zašto J. Kosor javno tvrdi da je za inkriminiranu transakciju zgrade u Planinskoj imala suglasnost DORH-a kada to – kažu u DORH-u – nije istina? Mulja pred vratima HDZ-a je toliko da ga ni svi raspoloživi bageri u Hrvatskoj teško mogu očistiti u nekoliko godina. Pazite, u aferi Planinska dotaknuta je tek jedna kriminalna prodaja prostora državnim institucijama koje – u pravilu – u te kupljene ili unajmljene prostore niti ne useljavaju. Pa i zgrada u Planinskoj još uvijek zjapi prazna. Moćni HDZ-ovci su kupovali i unajmljivali samo zato da bi pogodovali svojim stranačkim prijateljima koji su tim moćnicima uzvraćali novcem ispod stola. Malo za stranku, a više za utaživanje božanskih prohtjeva „pametnijeg od Isusa“ Sanadera i njegovih slugu. Koje su posjeli – napokon – na optuženičku klupu u jednoj drugoj, glasovitijoj aferi nazvanoj Fimi-Media. No, i Fimi-Media je tek vrh pljačkaške sante leda. Daleko se više novca ukralo u gradnji hrvatskih autocesta, u velikim, bogatim javnim poduzećima, čak i na bojanju tunela.

Nije Maček naivac

Kralo se, otimalo, pljačkalo i u zdravstvenom sustavu, ali se te pljačke guraju pod tepih. Jeste li primijetili da je u potpunosti zamrla afera Medicol?! A upravo je ona ogledni primjer kako se javni novac prelijevao u privatne tvrtke. Kada bi uskoci, poskoci, policajci, dorhovci i ostali državni represivci tek malo jače zagrebli po površini ugovora o nabavama medicinskih aparata ili ugovora HZZO-a s privatnim klinikama, došli bi do frapantnih otkrića. Nema segmenta poslovanja države i kapitalista bez kriminala. Ako ga ponegdje i ima, riječ o iznimci koja potvrđuje pravilo. A na kako se samo glup i podao način brane akteri pljački koje su – među tisućama – prve dobile sudski epilog?! Jedan od Sanaderovih zlotvora Ratko Maček, koji je pod skutevima šefa provodio vlastite odmazde i vodio vlastitu, uglavnom profitabilnu politiku (zato je tako zdušno lagao za svoga šefa), lakonski izjavljuje: „Otkud sam znao da ‘Hrvatski list’ kupujemo novcem iz crnog fonda? Sanader me uputio na Barišića da mi da novac, 400 tisuća eura...“ Je li Maček toliki naivac ili besramno laže? Ma, dajte, molim vas - čak i pučkoškolac zna da se kešom kupuje samo jedan primjerak novina na kiosku, ali ne i vlasništvo medija, pa makar to bio i opskurni ‘Hrvatski list’, neka lokalna televizijska ili radijska postaja.

„Doktor“ za laži

Lagao je Maček stotinu puta javno i koja bi mu budala sada, kada je na optuženičkoj klupi, vjerovala da o crnim fondovima pojma nije imao?! Pa Maček je bio jedan od glavnih Sanaderovih ljudi za prljave poslove. I dok je bio u Vladi, i nakon što je, tobože, prekinuo poslove sa Sanaderom. Maček je Juri Hrvačiću – a za svoju korist, naravno – omogućio kontrolu nad mnogim radiopostajama. Maček je smjenjivao i postavljao urednike, prijetio i osvećivao se. Branio je čak i ministrima gostovanje u televizijskim emisijama nepoćudnih ili, točnije - neposlušnih novinara, o čemu su mi, uostalom, svjedočili ti isti ministri. Bio je na vrućoj, crvenoj liniji s urednicima informativnog programa HTV-a te je u šest godina Sanaderove vladavine sustavno gušio slobodu medija. Uostalom, kada je otišao s mjesta glasnogovornika Vlade i samo se formalno udaljio od Sanadera i njegovih kriminalnih poslova, javno je priznao da je često javnosti lagao. Lagao je u aferi satovi – kada je bahato, svisoka dijelio lekcije o tome tko se može, a tko se ne može baviti politikom – u aferi Pliva, odnosno Verona, kada je lagao da će računima dokazati tko je platio smještaj u luksuznom hotelu. Je li dokazao? Nije. Zato što su Sanadera častili. Ali ne samo hotelom, večerom i ulaznicom za kazalište. Zahvala za učinjene usluge bila je daleko izdašnija. Za aferu Verona optužnicu tek treba podići. Na istoj klupi naći će se i „doktor“ za laži. Suci su, vjerujem, pročitali Mačekov karakter i zanimanje.

Prisjeo im ručak

I dok bivša vladajuća stranka muku muči s istinom, s kojom nikada nije bila na TI, vladajući djeluju poput rakove djece ili raštimanog, lošeg orkestra s tek pokojim sluhistom. Znadete kako su počeli titulirati Radimira Čačića? Nije više prvi potpredsjednik Vlade. Sada ga u kuloarima zovu prvi predsjednik Vlade. Zašto? Zato što Zoran Milanović, koji je samo predsjednik, nema ni na jedno pitanje konkretan odgovor, dok Čačić „zna sve“. O svemu govori. O svemu odlučuje. Svima popuje svisoka, arogantno, bezobrazno, gotovo bolesno (jedan me prijatelj liječnik nakon te izrečene sintagme upitao: „A čemu taj, gotovo?!“), a povišenjima cijena struje i plina – koja će unesrećiti većinu kućanstava – kao da se raduje. Ne vidi Čačić u svojim nastupima ništa sporno, pa čak ni tada kada tvrdi da će se Hrvatska cijenama plina i struje približiti europskim cijenama. Za-pet-ran-Božjih, idemo u Europu, pa je i red da imamo i europske cijene energenata.
A što je s europskim standardom?! Lako je povećati cijene, ali je teško, za ovu vladu, izgleda, nemoguće, postići europski standard hrvatskih građana. E, za to Čačić nije zadužen. Zna kada će poskupjeti i koliko struja, ali ne zna kada će Hrvati početi bolje živjeti. Govorom u hotelu Antunović postigao je jedino to da mnogim građanima – ne znam kako su se osjećali menadžeri i tajkuni – prisjedne ionako sve siromašniji ručak. Sve što je Čačić izgovorio pred poslovnjacima, ne samo da bi bio dovoljan razlog za hitnu smjenu u svakoj iole pristojnijoj, demokratskijoj državi, već bi, istovremeno, u pomoć pozvali stručnjake da analiziraju prvog predsjednika Vlade.
U Saboru je (samo) predsjednik Vlade Milanović priznao da nema odgovore na „teška pitanja“ poput onog koje je postavio Dragutin Lesar (do kada će padati standard građana). Nakon ovog, u analima hrvatske politike još nezabilježenog, defetističkog odgovora logično je postaviti pitanje: „Pa, što ste se onda, premijeru, prihvatili posla koji ne možete i ne znate obaviti?!“ Da, točno, ne treba premijer biti trgovac lažnim optimizmom – kao što reče Milanović u Saboru - ali niti premijer smije biti širitelj defetizma. Ako čovjek kojeg je narod izabrao da rješava probleme ne zna odgovore i ne nudi konkretna rješenja, tad država jest u banani.

P.S. Hrvatski građani nemaju europske plaće i daleko su od europskog standarda, ali zato im cijene skaču s motkom kako bi se približile Europi. Ako skok cijena energenata uvjetuje uvoz (najveći smo europski uvoznik električne energije), zbog čega je kubik domaće vode – koje imamo u izobilju – tri puta skuplji od uvoznog plina?! Novi računi za vodu i do tisuću su posto veći od prethodnih. Fiksna vodna naknada za gospodarstvo po novome iznosi od 55 do 550 kuna. Fiksna se naknada mora plaćati, i za stan i za gospodarstvo, pa čak ako i nitko ne stanuje u kući prikopčanoj na gradski vodovod. Fiksna naknada za vodu obračunava se po debljini cijevi, što je nonsens. Ali, tako je i u Europi – reći će neki državni činovnik. Možda čak i prvi predsjednik Vlade Čačić. Od kojega građani traže europski standard, a ne jedino europske cijene. Računi za vodu još jedna su pljačka i tvrtki i građana. Pljačka koja čak i nema nikakvo – pa ni politikantsko – opravdanje. Vodu, na svu sreću, ne trebamo uvoziti. I na cijenu vode na utječu svjetski, vanjski faktori. Tu činjenicu ni Milanović, a ni Čačić ne mogu razumski pojasniti i opravdati. Pljačkanje vlastitih građana neopravdivo je.