Vrijeme žege, posla i - proščenja!

Za ljetnih mjeseci, posebno „v juljušu i v prvi polovici augustuša“, barem ovdje kod nas u Međimurju, „od navek je bilo tak“. Zato su, što se tiče prvoga, i dugoročne vremenske prognoze starih Međimuraca – onih koji još nisu ni čuli ni znali, na primjer, za uvažene p. n. gosp. Milana Sijerkovića ili gđu Ankicu Stojanović – uvijek bile „sto deset posto“ sigurne i točne. Govorili su, naime: „Po leti de toplo i vruče, po zimi de mrzlo i zima!“ – i to se uvijek obistinilo. Stoljetno pak iskustvo dopuštalo je i potpunije određivanje kad je „špica“ ljetne vrućine. Stoga se govorilo da „Jakop (ne Jakov koji je k nama došao tek u novije doba iz „Vizantije“, pa prema tomu samo onaj zapadnjački i europski) Jakop kuri, Jana žari“, što je značilo da su najvrući dani 25. i 26. srpnja.
Istina, doduše, jest da su se i Jakop i Jana mogli malo „fkaniti“, odnosno da se čitavo ono „po leti“ i „po zimi“ moglo, i još uvijek može, malo pomicati prema proljeću – čemu smo proteklih mjesec dana bili svjedoci – ili prema jeseni – što nam se također još i ove godine može dogoditi! – ali otkad ovaj svijet pamti ili kronike pišu, još se nije dogodilo da bi bilo obrnuto. A ni u onome što su stari – istina, malo grubo ali u očitoj šali – znali reći mladima koji su se, kao na primjer ljetos, žalili na ljetne vrućine: „Čakaj, čakaj malo, buš ti za Božič pital gde su oni topli dnevi gda ti je švic po piškovoj grabi tekel!“ – još nikad nisu pogriješili.
Što se tiče drugoga, upravo je sad vrijeme najtežega, ali i najljepšega posla – žetve i „mlatve“ žita. I stare, nekadašnje i gore spomenute Međimurce, a gotovo svi su izravno ili neizravno bili seljaci u smislu zemljoradnika, sunce je ne samo grijalo, nego i peklo od noći do noći, no, niti su imali niti su trebali nekoga sa strane tko će ih podučavati i podsjećati kako će tomu doskočiti. Za kruh koji će jesti do druge žetve „ni jih bilo ftraga“ ustati u dva ujutro i otići na njivu, pa još „po trdi kmici“ i, također ne bez razloga, „po debeli rosi“ prve snopove položiti na „strnišče“. Kad pak je sunce ozbiljno zagrijalo i kad su, baš u isto vrijeme, zalihe u crnim zemljanim ćupovima donijete vode bile iscrpljene, nikoga nije trebalo opominjati da se skloni u hlad i da se „od-do“ ne smije izlagati suncu. Uostalom, i na njivi je snoplje već bilo postavljeno u „stavice“ ili „križe“, što je i bio cilj toga dana, a vrijeme najžešće žege ljudi su provodili „v senci“. Danas sve to i po najvećoj vrućini „ekspresno“ obavljaju traktori i kombajni, a na negdašnjim „žnjačima“ i „mlacima“ je samo da kažu „kak su se fest nadelali“i žale se „kak nemreju več toga pekla magaditi“!
Sve to, koliko je god ozbiljno i važno te zahtijeva mnogo truda i vremena, nije razlog da ljudi baš u ovo ljetno doba nađu vremena i za proštenja ili, u domaćem narječju, „proščenja“. Nekad su to bili crkveni događaji s isključivo vjerskim sadržajem, na što upućuje i sam naziv: ljudi su se u određenim danima u godini – uz neki veći blagdan ili na svetkovinu zaštitnika župe, kapele, mjesta i sl. – okupljali u nekoj crkvi ili uz nju prvenstveno zato da preko sakramenta pokore odnosno ispovijedi, sudjelovanja u bogoslužju te osobne i zajedničke molitve postignu oproštenje svojih grijeha i/li da izmole za sebe ili za koga drugoga neku milost, na primjer, zdravlje ili ozdravljenje, sretan put i povratak, sreću i uspjeh u nečemu i tako dalje. Radi toga dolazilo se i pojedinačno, a nerijetko i „masovno“, u manjim ili većim te manje ili više čvrsto formiranim procesijama. One su imale ozbiljan pokornički karakter: ovisno o namjeri i fizičkoj kondiciji pojedinca, s pješačenjem – otud naziv hodočašće – od nekoliko sati do više dana ponekad se povezivalo i uzdržavanje od jela i pila ili kakav drugi oblik tjelesnoga trpljenja koji je trebao poduprijeti smisao i namjeru svega.
S vremenom su se takvim proštenjima i hodočašćima počeli pridruživati i manje „sveti“ sadržaji: prije svega, bila je to ponuda jela i pila, najprije onoga potrebnoga za okrepu i potrebu umornih proštenjara, a potom i za ono „povrh toga“ – od trgovine do zabave.(Zanimljivo je da Josip Bedeković u svojoj knjizi 1752. godine ne spominjeproštenja, ali pažljivo nabraja sajmove koji se održavaju u pojedinoj župi!). Tako je, malo-pomalo, došlo do toga da proštenja ponekad i ponegdje nisu više stvar (samo) vjere i Crkve, nego i drugih „foruma“ koji, razumije se, imaju pritom i svojih računica. No, to više ne spada u okvir ove „sitnice“, pa je red vratiti se tvrdnji u naslovu samo kratkim upozorenjem da su, pored drugih manjih i manje poznatih proščenja, pred Međimurcima već tradicionalno velika proščenja, sve jedno za drugim, u Štrigovi, Prelogu i Čakovcu. Pa, tko hoće i voli – nek izvoli!

P.S. Kao u nekom (lošem, čak i vrlo lošem) vicu ili krimiću, samo pola sata, dakle, neposredno prije nego sam saznao za najnoviju novčanu „aferu“ u Štrigovi – vjerujem da svi znaju o čemu je riječ – sasvim slučajno u jednim gotovo devedeset godina starim novinama, dakle onima iz 1922., našao sam i pročitao vijest o tome kako je štrigovski trgovac Franjo Lovrenčić dobro mu poznatom čovjeku s punim imenom i prezimenom (u novinama!) u velikom povjerenju, uz čvrsto obećanje i valjano pravno osiguranje, posudio 1.210 dinara. Toliki je novac tada bio jednak polovici godišnje plaće „općinskog bilježnika I.“, koja ni formalno ni realno nije bila mala: gospodin s takvom titulom bio je, naime, prvo „upravno-političko lice“, nerijetko i jedini državni službenik u općini. Pošto dug nije vraćao, žandari su dužnika odveli u „uze kotarskoga suda“, a je li i koliko je to pomoglo Lovrenčiću da opet vidi svoj novac, o tome i povijest i novine još uvijek šute, a teško da bi i imale što reći. Poznato je samo da su već i stari Rimljani znali da „nema ničega novoga pod kapom nebeskom“ i da „od prošlosti treba učiti“. Da ih slušamo i po tome se ravnamo, Lovrenčićev bi slučaj bio rijetkost ili čak jedinstven, ali neće nam valjda „oni“ soliti pamet, pa se i povijest, posebno u svojim lošim dijelovima, često ponavlja, kako u postupcima, tako i u njihovim posljedicama. A onda se čudimo…!