Za falu su pak rekli jim…!

I u naše vrijeme, ispunjeno neprestanim „demokratskim“ borbama za vlast – jer nije svijet čekao da mu tek suvremeni, današnji i bilo čiji, političari otkriju i objave prastaru i veliku istinu: svaka vlast u „pametnim“ rukama nije samo vlast, nego je i čast, i mast, i last, pa zato i slast , nekad tko zna kako i kada poklonjena pojedinim bogomdanim osobama – ima i danas, dakle, ne malo slučajeva da se i najzadrtiji formalni republikanci lako pretvaraju u stvarne monarhe i onda, usprkos demokratskim metodama koje su njih osobno dovele na vlast, ne bi imali ništa protiv toga da ona postane nasljednim dobrom njihovih obitelji. Razumljiva je stoga briga nekadašnjih monarha svih vrsta, veličina i naziva, koji su takvo obiteljsko blago već imali, pa im je nestalo, ili tek zaprijetila opasnost da im nestane ne obiteljskog potomka, nego – obiteljskoga nasljednika. I u svakodnevnom se životu zna da svaki potomak ne mora biti i nasljednik, a koliko je to onda češće i ozbiljnije na vladarskim prijestoljima gdje je nekad bilo dugim običajima, a danas strogim zakonima jasno određeno da je nasljednik (uglavnom) samo najstariji muški potomak u obitelji. A ako takvoga nema?
Jedan se takav slučaj dogodio i našoj nekadašnjoj vladarskoj kući Habsburgovaca, onoj koja je svoju obiteljsku lozu izravno vukla od grofa Guntrama iz X. stoljeća s nadimkom prema posjedu Habichtsburgu u srednjovjekovnom švicarskom kantonu Aargau i do početka XVIII. stoljeća proširila svoju vlast nad velikim dijelom Europe te „sretno“ vladala iz Beča. Poteškoće su nastale kad je 1711. godine car, kralj, nadvojvoda, vojvoda, knez, grof i tko- zna-što-još Josip I., čini se iznenada, umro bez potomka, a brat mu Karlo VI., koji ga je naslijedio na prijestolju, bio duže zauzet tzv. ratom za španjolsku baštinu, pa je državne poslove za čitavu Monarhiju, svakako samo privremeno, morala voditi „kraljica majka“ Eleonora. Na nesreću, u isto je vrijeme umro i Karlov jedini sin, pa je veliko carstvo, kraljevstvo itd. u onim burnim vremenima očito ostalo bez budućega zakonitoga nasljednika prijestolja. Problem pak je zaoštravala činjenica da su Mađari relativno nedavno, 1687. godine, donijeli zakon prema kojemu su u takvom slučaju mogli za novoga kralja izabrati bilo koga bilo odakle. Jasno, time je bila ugrožena cjelovitost tadašnje Monarhije.
Povjesničari se ne slažu sasvim u mišljenju odakle je došao poticaj da se posebnim propisom, tzv. „pragmatičkom sankcijom“, predvidi i omogući da u takvom slučaju pravo nasljedstva krune može prijeći i na žensku lozu, ali svakako vrijedi spomenuti kako su upravo Hrvati odigrali pritom važnu i, moglo bi se reći, odlučujuću ulogu. U odsutnosti bana Ivana Palffyja, njegovi namjesnici za vojne i političke poslove Petar Keglević i Mirko Eszterházy de Galantha – obitelj ovoga imala je ne male posjede i u Međimurju – sazvali su Hrvatski sabor već za 9. prosinca 1711. Na njemu je bilo izabrano jedanaest poslanika koji će se u ime Hrvatske i Sabora pokloniti novomu kralju Karlu, ali da se ne zamjere Mađarima, ban i nekolicina njih to su odbili.
Zbog istoga razloga više se članova Sabora nije odazivalo na pozive, pa se zasjedanja nisu mogla držati sve do 9. ožujka 1712., kad se napokon skupio kakav-takav kvorum koji je potom u pet dana donio 34 „zakonska članka“. Sedmi od njih, donijet trećega dana, bila je upravo „pragmatička sankcija“, a već na početku zasjedanja najavio ju je grof Eszterházy riječima: „Junački se ovaj narod radi spasa kršćanskoga svijeta ionako već predao muškoj lozi, pa u ovim nezgodnim prilikama može predati svoju sudbinu i onim vladarima koji će poteći od tanke krvi austrijske,“ nadajući se pritom to većoj naklonosti i zahvalnosti „što bude pokazivao veću privrženost vladaru i njegovu rodu te ostale narode pretekao u podupiranju vladajućeg doma.“ U samom pak dokumentu Hrvati se obvezuju u spomenutim okolnostima priznati vladarom onoga člana ženske loze Habsburgovaca koji će biti austrijske krvi, već vladati Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom te stolovati u Austriji.
Kralj je očito bio zadovoljan takvom odlukom hrvatskoga dijela njegove monarhije, pa je dao pripremiti odgovor na nju. Njime kralj „odobrava, prihvaća i potvrđuje hrvatsku odluku i ujedno, u ime svoje i svojih nasljednika bili oni kraljevi ili kraljice, hrvatskomu kraljevstvu jamči poštivanje i održavanje svih hrvatskih prava“. On će nastojati da takvu odluku prihvate i Mađari što mu je napokon uz mnogo truda uspjelo ne samo s njima nego i s drugim „nasljednim zemljama“. I premda se činilo da je sve u najboljem redu, kraljev odgovor Hrvatima imao je jedan velik nedostatak: nikad nije bio drugo nego „koncept“, nikad nije bio ni datiran ni potpisan pa, razumije se, niti dostavljen Hrvatskomu saboru u službenom i obvezujućem obliku. Umjesto toga, kralj je Hrvatima 16. svibnja 1712. u Beču izdao diplomu s pohvalnim riječima o njihovoj „pradjedovskoj vjernosti čitavom domu Habsburgovaca“ ali bez ikakva spomena o nečemu što se zove „pragmatička sankcija“ i što će dvadeset i osam godina kasnije njegovoj kćeri Mariji Tereziji omogućiti da na prijestolje sjedne kao zakonita austrijska carica i hrvatsko-ugarska kraljica!
A što im je više trebalo? Ili što su više očekivali?

P.S. Hrvatski sabor prije ravnih tristo godina donio je „Pragmatičku sankciju“ potpuno samostalno, bez ikakva uplitanja, utjecaja, pa i spomena mađarske strane. Dapače, u prvom dijelu isprave ističe se:
„Mi doduše jesmo zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje domaće, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nikakvo ropstvo, već smo se sami po sebi, od svoje volje, pokorili ne kraljevstvu nego kralju njihovu. Njihova kralja također priznajemo dok bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može biti, nećemo slušati primamljiv glas slobodna izbora niti poruku, kao da smo dužni bez pogovora slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi.“
Povjesničari se slažu da je to, usprkos svemu, jedan od ključnih dokaza o hrvatskom državnom kontinuitetu u dugom razdoblju od narodnih kraljeva do najnovijega doba – makar i pod tuđim vladarima.