ZA ŠTRIGOVU – DOGAĐAJ STOLJEĆA!

Premda je „standardni“ ni međimurski ni ostali kroničari ne bilježe, dvjesto šezdeseta obljetnica objavljivanja jedne knjige od ravnih ili okruglih („kak si što zeme“) šest stotina stranica velikog (A-4) formata ne bi smjela proći nezapaženo, a još manje nespomenuto ni na širem prostoru, najmanje pak na području tada službeno zvanom „Insula Muro-Dravana“, što u doslovnom prijevodu znači „Mursko-dravski otok“, za narod pak je oduvijek bilo samo Međimurje. Istina, doduše, jest da sredinom XVIII. stoljeća, tristotinjak godina poslije izuma tiskarstva koje je rukom pisane rijetkosti i dragocjenosti pretvorilo u novu vrstu „robe široke potrošnje“, knjiga više nije bila nedostupna onima koji su se za nju zanimali i njome htjeli baviti, ali kad u onim još uvijek skromnim uvjetima, mogućnostima i potrebama opće civilizacije, kulture i obrazovanosti jedan malen kraj kakav je (bio) Međimurje, i u njemu jedno malo mjesto kakvo je (bilo) Štrigova dobiju takvu knjigu kakvu im je napisao i poklonio jedan „beli frater“ ili pavlinski redovnik – stari međimurski domorodci rekli bi „z imenom i s conom zvani“ – mnogo poštovani otac Josip Bedeković, onda nije pretjerano reći da je za njih to bio, i još uvijek jest, događaj (onoga) stoljeća.
Takvu ocjenu nimalo ne umanjuje činjenica što ni uzrok ni povod za takvu knjigu nisu bili ni sam kraj ni, još manje, samo mjesto kao takvi, nego zapravo jedan čovjek obrazovan i učen, uz to marljiv i skroman te svet i vrlo ugledan u kršćanskome svijetu, a prema vlastitim tvrdnjama, bio je rođen i prvu mladost proveo kao Dalmatinac u gradiću Stridonu na granici između nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Dabome, to nikako nije ni prvi ni jedini put da se neko mjesto pročulo po čovjeku koji je bio s njim nekako povezan; ponekad su te veze mnogo slabije nego je to bilo u ovome slučaju, a ipak „funkcioniraju“ mnogo bolje . Suprotno tomu, značenje i vrijednost knjizi umnogostručuje saznanje da gotovo nema kraja i mjesta u bližoj i daljnjoj okolici koji bi se mogli dičiti nečim takvim iz onoga vremena što – razumije se, uzimajući u obzir i vremenski razmak i razvitak ljudskih shvaćanja i mogućnosti – može stati uz bok mnogim modernim monografijama.
Riječ je, dakle, o knjizi koja je već bila spominjana među ovim „sitnicama“, a i drugdje je bila temeljitije analizirana, u manjim ili većim dijelovima navođena i prevođena – ponegdje nasreću i ponegdje nažalost s različitim uspjesima. Poznata je i po dugačkom naslovu koji se rijetko navodi čitav, a u hrvatskome prijevodu glasi:
„Rodno mjesto velikoga crkvenoga naučitelja svetoga Jeronima, u ruševinama Stridona skriveno i na temelju mišljenja vjerodostojnih povjesničara i zemljopisaca te pomoću kratke iliričke kronologije otkriveno, pa sa životom istoga grimizom urešenoga Dalmatinca objavio mnogo poštovani otac Josip Bedeković, generalni definitor Reda braće pustinjaka sv. Pavla prvoga pustinjaka, 1752. godine obnovljenoga spasenja u Bečkom Novom Mjestu iz Müllerove tiskare.“
Pišući o „rodnome mjestu“ glasovitoga sv. Jeronima, kršćanskoa znanstvenika i pisca koji je živio u IV. i V. stoljeću, Bedeković je počeo, u šali bi se moglo reći, iz vremenski i prostorno svemirskih daljina, zamalo od postanka svijeta na čitavom tada poznatom zemaljskom prostoru. Čitatelj koji se udubio u beskrajno nizanje nepoznatih i nama stranih imena – čuo sam mišljenje da je pisac mnoga od njih sam izmislio i iskonstruirao, a mi ne možemo drugo nego slijepo mu vjerovati! – počinje se već umarati i pitati kakve veze ima sve to s našim Međimurjem i Štrigovom u njemu, kad napokon shvati da se sve vremenski i prostorno sužuje prema tomu našemu mjestu za koje pisac tvrdi da se nalazi na mjestu antičkoga i Jeronimova Stridona. Ono što je najzanimljivije, ne zaustavlja se na IV. stoljeću, nego i Međimurje i Štrigovu opisuje i u svome vremenu, pa se tako u knjizi mogu naći i tko svježi podaci da čovjek mora pomisliti da ih je pisac nosio u tiskaru kad je čitav slog već bio spreman za tiskanje.
U svemu malo zbunjuje (sasvim ozbiljan!) podatak u literaturi o Bedekoviću da je to svoje „čitavo djelo“ posvetio „generalnom prioru“, što znači vrhovnomu poglavaru „Svetoga reda redovnika sv. Pavla I. pustinjaka“ Pavlu Esterhaszyju“ (!). Premda bi takva posveta imala svoj smisao i logiku, primjerci knjige koje sam imao u ruci i koje smatram autentičnima nose jasnu posvetu jednomu sasvim drugomu čovjeku a taj je „preuzvišeni i presvijetli gospodin grof Karlo de Batthyan“ (!, ispravno Batthyány, u hrvatskoj povijesnoj literaturi bilježen i Baćani), vitez, ban, kapetan, ministar , maršal, pukovnik, veliki župan itd. te, što je očito najvažnije, „gospodinu pokrovitelju i meceni“ piscu osobno ili njegovom djelu, što je zapravo isto. Ima takvih, recimo, „lapsusa“ više, pa ako bude nešto vrijedilo, što bi mi bilo drago, upozoravam da (barem taj) Josip Bedeković nije bio ni „Dalmatinac“ – bil je čistokrvni Zagorec! – ni „generalni prior“ svojega Reda iako je bio visoki dužnosnik i dostojanstvenik u njemu, a još je manje bio „grimizni“, što bi značilo da je bio i kardinal! Ako to dobronamjerno upozorenje bude nešto vrijedilo da se takve pogrješke ne ponavljaju i pretvaraju u „istinu“, ono će postići svoj cilj.

P.S. Ostavio sam ovdje u prijevodu naslova knjige izraz „Rodno mjesto“ premda iz više razloga mislim da Bedeković nije tako mislio. Prije svega, najpoznatiji latinsko-hrvatski rječnik onoga doba (1740.), „Gazophylacium“ Bedekovićeva suvremenika i redovničkog subrata Ivana Belostenca, doslovce navodi „natale solum domovina“ što je mnogo širi pojam nego „mjesto“ za koje Bedeković uzima riječi „locus“ i „oppidum“. Isusovac Andrija Jambrešić, pošto je od našega zemljaka Franje Sušnika preuzeo „Lexicon latinum“ (1742.), za riječ „solum“ navodi značenja ni blizu onomu koje bi moglo stajati u naslovu te knjige. Najvažnijim mi se čini što sam Bedeković u tekstu kao da tu riječ izbjegava, a kad se iz vremenskih i prostornih daljina spustio u našu Štrigovu XVIII. stoljeća, konstatira da je našao „oppidum“ i „solum“ u smislu „grad(ić)a“ i „zavičaja“ (Belostenčeve i općenito kajkavske „domovine“), a on bi htio naći i „locum nascitae“ u smislu kuće, ulice brežuljka i sličnoga neposrednoga gdje je sv. Jeronim bio rođen. No, „Rodno mjesto“ već je toliko puta ponovljeno da je ušlo u praksu i uvriježilo se u literaturi odakle ga, opet iz više razloga, nema smisla istjerivati.