Zaboravljeni pučki pisac (II.)

„Zaboravljeni pučki pisac“ – nažalost, niti prvi niti jedini takav na našem bilo užem regionalnom području, bilo čitavom narodnom ili državnom prostoru, pa treba reći da je ovdje riječ o samo jednom od mnogih takvih i to o Čakovčaninu Josipu Šafranu – taj je, dakle, „zaboravljeni pučki pisac“ već dobio status „sitnice koja (ne) čini povijest“ ali tako davno da je odonda imao dosta vremena da ponovo padne u zaborav, odnosno da, za mlađe, ostane potpuno nepoznat. Razloga za ponovno podsjećanje na nj ima više; prije svega to je dvostruki životni, recimo tako, jubilej: 160. obljetnica rođenja i 90. obljetnica smrti, a potom i tekstovi dvojice uglednih stručnjaka, dr. sci. Alojza Jembriha i dr. sci. Stjepana Razuma, s nizom pojedinosti koje opravdavaju mišljenje da zbog svog života i djelovanja taj Josip Šafran ne bi smio ostati zaboravljen. Podsjetimo dakle ukratko:
Bio je rođen u Čakovcu 17. veljače 1853., teologiju je završio u Pešti, a zaređen je bio 1877. godine vjerojatno u Zagrebu jer je od prvoga časa bio svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Sedam godina bio je kapelan u Mariji Bisrici u kojoj će mnogo kasnije proboraviti i „zadnju zimu pred smrt“. Potom je sedam godina bio i „drugdje“: kapelan u Starom Petrovom Selu, upravitelj župe u Kotoribi, ponovo kapelan u Selnici, ponovo upravitelj župe u Podravskom Kozarevcu, sve do siječnja 1891., kad je imenovan župnikom u Velikom Grđevcu. Očito je već bio na dobru glasu kao svećenik i čovjek jer su po njega išli njegovi budući župljani čak s devetnaest konjskih zaprega!
Tu je, u župi naseljenoj, pored nešto Hrvata, Česima, Mađarima, Nijemcima i Slovacima, naslijedio drugoga Međimurca, Ljudevita Lisziaka, i nastavio gdje je on stao.
Da mu nije bilo lako, vidi se i po tome što mu je župa uskoro narasla na više od pet tisuća župljana, i to u vrijeme kad je naglo nestao zadružni način života. Veliku mu je pomoć i podršku pružio kapelan Petar Cimermanović s kojim se dobro slagao, pa se čak okušao i u političkoj borbi – s kakvim uspjehom, nije poznato, ali i to dovoljno znači!
Usporedno sa svim tim, često se javljao svojim vrlo zrelim i rado čitanim prilozima u „Katoličkom listu“ i u „Danici“ Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima. I u narodu i među svojim „kolegama“ bio je poznat i priznat kao dobar „prigodničar“ odnosno vješt govornik u različitim svečanim zgodama. Zato je i u više župnih spomenica onoga kraja, pa nerijetko i u „Katoličkom listu“, u pohvalnom smislu zabilježeno kako je svečanosti nekoga trenutka ili događaja pridonio i on upravo svojim govorom, ponekad i „ex abrupto“ – bez posebne pripreme, prema trenutnom nadahnuću koje nema svatko i još ga manje svatko zna uspješno izraziti. Tako je. na primjer, zabilježeno da je 31. listopada 1897. „napisao toplo izvješće o smrti Ferde Körblera“, da se 29. rujna 1901. oprostio od pokojnog župnika u Cigleni Josipa Štuheca, da je 3. kolovoza 1903. propovijedao je mladomisniku Franji Sal. Forku, i još dugo tako dalje.
Nakon dvanaest uspješnih godina provedenih u Velikom Grđevcu, iznenada (?) je veliku župu zamijenio za najmanju (!) u Zagrebačkoj nadbiskupiji i 24. travnja 1903. postao župnikom u Čagliću. Tu se brinuo za svega sedamsto katolika razasutih među više od dvije tisuće pravoslavaca. Može se nagađati što ga je na to navelo, ali treba prihvatiti da se do umirovljenja 1918. godine – župu je predao nasljedniku već 1917. – tu uz pastoral, zbog siromaštva, bavio i pčelarstvom te bio zadovoljan i on sa župljanima i župljani s njim.
Posljednjih svojih pet godina preživio je kao tajnik Saveza „Uzajamnost“ na Homcu u Sloveniji gdje se, kao i uvijek i svagdje, vrlo dobro slagao s tamošnjim župnikom. Kao rodoljub i svjestan Hrvat te idealist, a obradovan oslobođenjem svoga zavičaja 24. prosinca 1918. i ne sluteći kako će se stvari dalje razvijati, više se puta pobudnim člancima javljao u „Medjimurskim Novinama“. Ipak je zimu 1922. godine proveo u Mariji Bistrici brižno i temeljito sređujući župni arhiv i pišući neveliku knjižicu „Hrvatsko proštenište Majke Božje Bistričke“. Pošto se vratio u Sloveniju, 28. travnja 1923. za oltarom „pod Misom“ udarila ga je kap od koje je, usprkos pokušaju liječenja, mjesec i pol kasnije, 11. lipnja, umro.

P.S. Nažalost, zasad ništa ne znamo o čakovečkoj obitelji iz koje je potekao taj „znameniti i zaslužni Hrvat“, među kakve je s pravom bio odmah ubrojen. Nešto se ipak može zaključiti iz činjenice da je i njegov brat Ferdinand, rođen 22. svibnja 1865., pošao njegovim putem, što se među braćom ipak ne događa često. Pošto je 1889. godine postao svećenikom, Ferdinand je bio kapelan u Selnici i Prelogu, a od 1892. godine odgojitelj i učitelj mladoga grofa Pavla Draškovića u Velikom Bukovcu. Poslije 1900. godine ponovo je u pastoralu u Bednji i Krapinskim Toplicama, a već od kraja 1902. župnik u Kamenici u kojoj će kasnije biti i dekan Bednjanskoga dekanata. „Bio je tih i vrijedan svećenik, voljen od naroda i okolnih svećenika“ bilježi njegov životopisac. Poput svojega starijega brata, i on je završio iznenada i naglo: 27. travnja 1926. na satu vjeronauka u školi pozlilo mu je i tek što je doteturao do crkve, pao je i umro, pa potom tamo bio i pokopan.