Zemla bu žejna i dežđa želna

Redovita smjena četiriju godišnjih doba – ne četiri godišnja doba, kako nas „poučavaju“ neki profesionalni znalci (ili možda „znatelji“?) hrvatskoga književnoga jezika! – nije nešto na što bi morale podsjećati ove i ovakve „Sitnice“. Ne samo da i „pučkoškolci“ znaju, nego i vrapci na krovu pjevaju datume 21. ožujka, 21. lipnja, 23. rujna i 21. prosinca, kad u trenucima dviju ravnodnevica i dvaju suncostaja počinju redom proljeće, ljeto, jesen i zima. Njihovu redovitost i točnost ne remeti poneki „iskorak“ od nekoliko sati za koji nisu krive naše vure, nego svemirska mehanika. Usprkos tomu, ona djeluje tako točno da astronomi ta odstupanja od pravila unaprijed izračunavaju ne samo na sate, nego čak na minute i sekunde.
U svakodnevnom životu na Zemlji to, takva točnost, prolazi zapravo nezamijećeno, što znači da ti strogo određeni „svemirski“ trenuci nemaju posebnog utjecaja ili praktične vrijednosti za klimatske promjene koje samo u najgrubljim okvirima prate astronomske pojave. Ljudsko je iskustvo to odavno definiralo pomalo šaljivom uzrečicom „Po leti bu toplo, po zimi bu zima“, ali ne u smislu strogoga poklapanja s navedenim datumima astronomskih zbivanja. Ona izražava samo naoko bezbrižno utvrđivanje i priznavanje činjenica koje su takve kakve jesu i ništa ih ne može izmijeniti ni na bolje ni na gore.
Ipak je ta „sigurna nesigurnost“ odavno poticala ljude, oduvijek itekako ovisne o vremenskim prilikama i klimatskim promjenama, da se zanimaju za njihov slijed, prate ga i pamte. Iz manje ili više slučajnih poklapanja i ponavljanja nastajalo je iskustvo često izraženo bez mnogo suvišnih riječi, u obliku duhovite i slikovite izreke koja se zbog kratkoće, jezgrovitosti i zanimljivosti lako pamti te u pogodnom času učinkovito ponavlja. Upravo ju zato jedno pokoljenje bez problema i gotovo automatski predaje drugomu. Od tako čuvanih i do naših vremena sačuvanih izreka evo nekoliko:
Kaj v januaru od zime poka, to v oktobru dobro rodi.
Kulko se maček februara na suncu greje, tulko bu se v marcjušu za peč tiskal.
Marcjuš (mora biti) suhi, april moker, majuš topel. Ako nije tako, marcjuški dešč se po leti s čavlom vun kopa, ili od marcijuškoga dežđa bu zemla celo leto spokana. (Ako u ožujku bude mnogo kiše, ljeti će zemlja pucati od suše.)
Aprilski mraz sam napravi več škode kak letna suša i tuča skup.
Rana grmlavica – kesni glad.
Suhi juni lagve puni. (Trohej!)
Lepi august nam i jesen obeta tak lepu. (Daktil!!)
I tako dalje iz mjeseca u mjesec. Lakoći pamćenja pridonosi i povezivanje vremenskih pojava s pojedinim „svecima“ odnosno njihovim spomen-danima u kalendaru. Tako se, na primjer, kaže:
Pavel pustinjak (10. siječnja) zimu nutri, a obrnjeni Pavel (25. siječnja) zimu vun pela.
Čez šteru luknju na Svečnicu sunce sveti, ta bu išče snega puna.
Sveti Matija leda rezbija – i u nastavcima, s jedne strane, s jakom „duhom“ po očitom „uvozu“ iz Prekodravlja: „Ako ga nema, on ga sprema“, i s druge strane, po susjednoj „slovenščini“ – „Če pa ga ni, ga naredi“. U svakom slučaju 24. veljače nastaje promjena.
Fašenk/Fašnik/Fašnjek vu blati – Vuzem na trati. Razumije se, vrijedi i obrat.
Kak je na Četrdeset mučenikov (10. ožujka), tak bu četrdeset dni trpelo. –Slična inačica pripisivat će se i sv. Medardu (8. lipnja).
Saka kapla jurjovske rose zlata vredi, odnosno Jurjovska rosa, trojačka vedrina – da dosti kruha i vina. Barem za Međimurce ne Jurajevo (!!) nego Jurjevo slavi se 23. travnja i kićenjem ograda i lesa cvijećem i zelenim grančicama radi zaštite od coprnica i općenito od coprija, Trojaki pak su Duhovi.
Kakši Egidi (1. rujna), takša jesen.
Sveta Katarina (25. studenoga) beloga konja jaše.
Na Andrašovo (30. studenoga) jug, Mura i Drava skup, tj. zaleđuju se zbog hladnoće.
Moglo bi se tako nastaviti i na čitavoj ovoj stranici, pa i mnogo preko nje. No, neka i ovo bude doista kao podsjetnik i upozorenje ne kakvo će biti vrijeme kad ga netko zatreba, nego da je i takvo promatranje vremena sastavni dio narodne kulture koju treba čuvati i braniti pred navalom modernog nemara za ono kaj su naši stari – znali.

P.S. Sve je to samo mali izbor iz velike te u višestrukom smislu bogate i vrijedne zbirke međimurskog narodnog zapažanja – i nekadašnjeg vjerovanja! – o vremenskim promjenama u tijeku kalendarske godine. Poticaj da ih se sjetim i – makar samo manji dio meni poznatih – ipak uvrstim u ovu „Sitnicu“ dalo mi je vrijeme (u meteorološkom smislu) upravo proteklog Velikog tjedna, posebno Velikog trodnevlja po katoličkom kalendaru. Naime, poslije dugog razdoblja kojemu su značajke bile, s jedne strane, malo pravih zimskih ugođaja, uglavnom bez snijega i s hladnoćama koje gotovo da se nisu spuštale do jednoznamenkastih Fahrenheitovih stupnjeva, odnosno, što će mnogima biti razumljivije, zapravo nisu dosizale dvoznamenkaste Celsiusove „minuse“ ,i s druge strane, toliki nedostatak oborina bilo kojega oblika da se, pored ostaloga, počelo i javno govoriti o problemima u vodoopskrbnim sustavima i, usporedno s tim, u proizvodnji električne energije – već se „zna“: zbog toga poskupjet će i jedno i drugo! – započeo je Veliki tjedan. On bi trebao biti suh jer kiša u njemu znači da „Tihi/velki teden se plače za žetvom“ jer će biti slaba, pa i nikakva. Takav je i bio: lijep, suh, sunčan, topao, za ovo doba godine dosta iznad prosjeka, ali – samo prva tri dana. Onda je došla najava pogoršanja koja je bila primljena s nevjericom te potihom nadom i željom da „Rom za takše svetke nej trelo cureti!“
No, jedno su ljudske želje, a drugo je pravo stanje stvari koje za njih ne mari. Tako se baš najkritičnijega dana, upravo na Veliki petak spustila prva dugo (ne)željena kiša, a kako je bilo dalje sve do časa kad moram završiti ovaj tekst, poznato je i bez mojega podsjećanja. Vrijedi ipak spomenuti da je narod – posebno onaj seljački koji se poljoprivredom bavio drukčije nego mu to današnja mehanizacija omogućava – zapamtio: „Če na Velki petek curi, to leto bu zemla fest žejna i dežđa jako želna!“
I – ako se nastavi kako je počelo – nismo daleko od punog pogotka!