Žestok i energičan Ivo Josipović na Majskom memorijalu

Jeste li obavili svoju građansku dužnost i glasali ili birali? Ako ste bili samo (stranački) glasač, neka vam je ono što će vam se događati iduće četiri godine. Mogli ste birati po svom odabiru, pa možda izabrati bolje rješenje. Cjepidlačim, zar ne? Moram, jer u vrijeme pisanja ovog teksta nisu mi bili poznati rezultati prvog kruga izbora u našoj županiji. Kako bilo da bilo, nikako nije trebalo glasom nagraditi one koji su četiri  godine drijemali, a tek sad sišli među nas i obećali bolje sutra. Da su za kaj, mogli su, i morali to dokazati u proteklom mandatu. Zašto im vjerovati da će se sada bitno promijeniti nabolje? Istina, u nekim sredinama bilo je i dobrih vodstava, i moglo ih se ponovo izabrati. Stoga, baš me zanima, kako bi rekli na Eurosongu, kako je Međimurje glasalo? Često su naši birači znali biti nepredvidivi.
U našem kraju, u kojem mnogo toga od tradicija nestaje i prestaje postojati, jedna kulturna manifestacija uspjela se održati već četiri desetljeća. Majski je to muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski koji je protekli tjedan imao već svoje 40. izdanje. Od samog početka prerasla je lokalne okvire, pa ne treba čuditi da je zacijelo jedina u Čakovcu kojoj je svake godine zajamčena kakva-takva minutaža i na hrvatskoj javnoj televiziji, što i nije beznačajno. Od svog začetka imala je cilj vratiti „odbjeglog“ sina, velikog skladatelja Josipa Slavenskog u rodni mu grad i Hrvatsku. U tome se uspjelo.
Golem je doprinos tome dao danas već, nažalost, nepostojeći dnevnik Vjesnik koji je ustanovio uglednu nagradu za glazbu nazvanu imenom Slavenskog te prihvatio čakovečku ponudu da se ona dobitnicima dodjeljuje na MMM-u u Čakovcu. Može se samo zamisliti kakvog je to odjeka imalo davne 1974. godine, kad je održan prvi Memorijal. Dvorana ondašnjeg Kina Dom, današnjeg Katoličkog doma, bila je potpuno ispunjena. Kako i ne bi kad su u programu bili velikani glazbe poput sopranistice Mirke Klarić, baritona Vladimira Ružđaka i Mladena Hauslera, klavirskih vituoza Darka Mondekara, Vladimira Krpana i našeg Jurice Muraija te sjajnih violinista Tonka Ninića i Josipa Klime.
Narodni
heroji slušali
Slavenskog
Odluku o dobitnicima nagrada Josip Slavenski za prethodne dvije godine obrazložio je Nikša Bareza, tada direktor opere HNK u Zagrebu. Dobili su ih Stanko Horvat, Igor Kuljerić, Mladen Bašić i Zagrebački kvartet. Kako su i svi oni te večeri bili na Memorijalu, u Čakovcu se okupila istinska krema suvremene hrvatske glazbe. Ne znam koliko su tom glazbom inače bili zaokupljeni, ali među uzvanicima u dvorani našli su se, gle, i narodni heroji Karlo Mrazović-Gašpar i Antun Biber-Tehek. Od tog prvog Majskog muzičkog memorijala, iz godine u godinu na čakovečkoj pozornici redala su se najistaknutija imena domaće glazbe. U početku samo ozbiljne, a kasnije i popularne, zabavne. Kako mi je to bio posao, s kolegom iz Vjesnika Dragom Ovčarom pratio sam većinu Memorijala, a posebice draga sjećanja ostala su na druženja nakon koncerata s tim vrhunskim glazbenicima, mahom divnim ljudima.
Važno je da se MMM nastavlja i nakon što je Vjesnik kao list ukinut jer ostala je nagrada za glazbu s imenom Josipa Štolcera Slavenskog, a dodjeljuje se kao Grb Grada Čakovca. Kao i na svim prijašnjim memorijalima, tako je i na ovom jubilarnom - četrdesetom, izvođena glazba Slavenskog. Na završnoj večeri njegove je Pjesme moje majke sjajno otpjevao tenor Tomislav Mužek uz klavirsku pratnju Irine Milivojević. Na nekom drugom mjestu vjerojatno će o Memorijalu pisati netko drugi, no, ja iznosim svoje utiske. U dvorani CZK-a koncert je pratilo puno srednjoškolske mladeži, i to ohrabruje. Zadivili su me s koliko su pozornosti i u tišini slušali glazbu koja nije baš prijemljiva svačijem uhu. Među ostalim, bila je na programu i jedna skladba predsjednika-skladatelja Ive Josipovića. Pomislio sam, kamo sreće da u politici iskazuje toliko žestine i energičnosti kao u toj svojoj skladbi Igra staklenih perli koju je na klaviru izveo Srđan Filip Čaldarović.
MMM čakovečki kulturni brend
Majski muzički memorijal, da upotrijebim tu riječ, čakovečki je kulturni brend. Bilo bi neoprostivo da se, nedajbože, ugasi.
Dapače, bilo bi dobro da i neka druga mjesta krenu tim putem i tradicionalnim manifestacijama slave svoje velikane.
Općina Nedelišće to već čini s Josipom Vrhovskim, a Vratišinec s dr. Vinkom Žgancem. U Prelogu bi mogli uvesti nekakve kazališne dane Kalmana Mesarića, a u Kotoribi nešto trajno za sjećanje na Jožu Horvata.
S nečim bi se moglo započeti, a nečem je već istekao rok trajanja, pa ga treba maknuti. Pritom mislim na neke natpisne ploče koje mogu zbuniti. Na raskrižju u Šenkovcu čakovečki Union oglašava svoje objekte u Čakovcu.
Uz Hotel Park, na ploči još uvijek stoje Gradska kavana i Riblji restoran. Ribljeg već dugo nema, a Kavana više nije Unionova. Dobro je da su maknuli pano na kojem je još donedavno bila nuđena Međimurska hiža!

Umjesto P.S.-a

U bivšoj državi 25. svibnja slavio se Dan mladosti i ujedno rođendan Josipa Broza Tita. Srednja i starija generacija naših sugrađana toga se još sjećaju, pa će ovo biti zanimljivije mladima koji se tada još nisu rodili. Taj mjesec širom Jugoslavije nosila se štafeta mladosti koja je na njegov rođendan Titu osobno uručena u Beogradu. Povodom dolaska i ispraćaja savezne štafete, organizirani su masovni skupovi, kao ovom prilikom u Čakovcu, na koje su se donosile i brojne lokalne štafete. Uvijek je čitano pozdravno pismo Titu omladine i radnih ljudi toga kraja. Počinjalo je s pozdravom: “Dragi naš voljeni Predsjedniče!”, a završavalo zavjetom velikom vođi poput: “Iskazujemo našu spremnost da djelima slijedimo Vašu misao i misao Partije! Sretan Vam rođendan, druže Tito!”