Žganec i popijevka, to su sinonimi

Zastavši  u ovoj obljetničkoj zgodi pred grandioznim djelom akademika Vinka Žganca (rođen je 22. siječnja 1890., u. 12.prosinca 1976.) , jednoga od najvećih što ih je u novijoj povijesti podario ovaj  „horvatski cvjetnjak“ – suočavamo se s neostarivim: u ovih nekoliko redaka taj je opus apsolutno nemoguće predstaviti, niti u glavnim orisima.
Zato bih izdvojio tek četiri obilježja koja mi se čine najbitnijima za Žgančev odnos i njegove zasluge glede međimurske narodne popijevke.
1.Već kao đak, početkom 20.stoljeća, Žganec se u varaždinskim i zagrebačkim školskim danima  živo zanimao za sve događaje što su se zbivali u okupiranom Međimurju. U časopisima piše o toj sumornoj stvarnosti u zavičaju i dok su njegovi prethodnici i suvremenici (Lipnjak, Purić, Lajtman) vodili borbu za jezik u crkvi, Žganec je osjetio snagu koja je u samom puku, što pak je tih godina potvrdio i Josip Štolcer Slavenski izjavivši da „u Međimurju spava velika snaga“. A ta snaga bila je popijevka. Žganec ju je počeo bilježiti kao đak 1908., zabilježivši prvu, svima nam poznatu Megla se kadi, pjesmu mu je pjevala sestra Roza kad je kao gimnazijalac došao doma za školskog raspusta. Već do 1912. zabilježio ih je, prema vlastitoj izjavi, 50-etak,  ne samo u Vratišincu nego i u Kotoribi, Priloku i drugim mjestima, i to je bio početak jednoga veličanstvenoga posla jer je za života zapisao ili magnetofonski snimio preko 25.000 popijevaka!  Vinko Žganec i narodna međimurska popijevka zato su sinonimi, kad spominjemo njega pomišljamo ujedno na popijevku, i obratno.
2. Ta narodna popijevka vratila je njezina autora – narod - njegovoj matici. Vođen upravo  ljubavlju prema popijevci, uvjeren da upoznaje i bilježi blago – etnologinja Marijana Gušić zapisala je da je ono „aere perennius“, trajnije od mjedi – Žganec godine 1916. otvara veliku stranicu u povijesti međimurske popijevke: objavljuje 80-etak popijevaka pod naslovom
Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja. I to u vlastitoj nakladi, dakle vlastitim sredstvima.  Sve je objasnio kraćim predgovorom u kome je, između ostalog zapisao: „Posebna ljepota hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja, koja je mene već davno zanosila, zanijet će sigurno i sve one, koji će listati ovu knjižicu, i koji će slušati zvukove  i riječi međimurskih pjesama.“ A nešto dalje ono što je bijaše najvažnije: „Iz velike većine ovih naoko skromnih pjesmica vidjet će se, da je duh međimurskog puka od iskona slavenski“.  I doista, zbirka u to vrijeme bijaše senzacija, popraćena superlativima i priznanjima priređivaču,  ponajprije zbog „zornih harmonizacija“. Ali, isto tako te, 1916., Vid Blažinčić u opširnoj pohvali izriče vrlo važnu misao: „Ako se svjetskim ratom ne zamrse još i neke nacionalne vrednote, imat će ova pjesmarica dokumentarnu snagu, kojom ćemo u zgodan čas tražiti ono što je naše“!  I doista: nakon oslobođenja Međimurja koncem 1918. sudbina Međimurja još nije bila riješena, to će se zbiti tek 4.lipnja 1920. u Trianonu (dio Versaillesa). Međimurje je vraćeno matici a to između ostalog i zahvaljujući ovoj Žgančevoj zbirci koja je potvrdila  hrvatski karakter Međimurja. Narodni pjevač ispjevao je, stvorio tu ljepotu, ona pak mu je stvoriteljstvo vratila na najljepši način, legitimirajuća ga  pripadnikom hrvatskog a ne mađarskog naroda. Umjetnost je, dakle, kao nebrojeno puta u svome postojanju, odigrala presudnu nacionalnu ulogu. Zato je i Ogranak Matice hrvatske Čakovec objavio pretisak ove nadasve značajne knjige.
3.Ima, međutim, upravo u toj ulozi jedna činjenica koju dosad naglašavao nije nitko. Na samom razmeđu stoljeća hrvatski  je jezik konačno kodificiran  na štokavskoj osnovici, objavljivanjem pravopisa, gramatike i rječnika, stožernih djela za konstituiranje jednog jezika. A šesnaest godina kasnije izlazi, eto, zbirka na kajkavštini, međimurskoj kajkavštini  koja je odigrala spomenutu ulogu. Kajkavštini je time TRANSPARENTNO i EKSPILICITNO PRIZNAT STATUS JEDNOG OD HRVATSKIH NARJEČJA ! Jer da nije tako, bi li zbirka mogla biti „moneta“ za dokaz nacionalne pripadnosti? Uloga Vinka Žganca jest, dakle, i u afirmiranju „horvatskog“ jezika kako se do Gaja kajkavština i nazivala i kako taj svoj govor i danas tako nazivaju naši pomurski Hrvati.
4.Napokon, popijevke iz  te prve i iz kasnijih zbirki predstavile su i afirmirale KULTURNI HABITUS čovjeka Međimurja: rad, moral, poštenje, ljubav, rodni kraj… A iznad svega ta se popijevka iskazuje kao umjetnost riječi i pjeva, pjesma koju su odavno prije Žgančeve zbirke  - kako je potvrdio Kuhač – poznavali i  Mozart i Beethoven i Haydn, pjevala ju je velika Milka Trnina na svjetskim opernim pozornicama i motive te popijevke rado koristili toliki skladatelji, osobito oni kojima zavičaj bijaše Međimurje (Slavenski,  Pintarić, Magdalenić, Vrhovski i mnogi drugi). Još 1922. Žganec zapisuje  o toj ljepoti i ovo: „Čarobni su  i tekst i melodija. Misli su neposredne, iskrene, naivne, neistražene. Čuvstva se iskazuju bez afektacije, bez mnogo tropa i figura, bez izraza nerazumljivih i dalekih. Skala njihovih osjećaja možda nadmašuje širinom i dubinom stare i novije pjesničke klasike. Nema općeljudskog čuvstva koje ne bi u njima ključalo, ili se barem za ovom ili onom riječcom ne bi sakrivalo. Najfiniji lirizam, sa svim raznolikim duševnim pokretima, susrećemo u njima.“
Da je tome tako zavirimo tek u prvu kiticu spomenute prve zabilježene Žgančeve pjesme:
Megla se kadi, hajdina cvete.
Što bo tu hajdinu žel,
da ga na njoj zrnja ne?
Mlada Aga žela bo,
Koja več devojka ne. Mlada…
Već prvi stih  su dvije slike: nije „megla se vleče“ nego je s kadi njezina nazočnost uvećana, ona „se dimi“, gotovo suklja, a nasuprot njoj – život, cvat, u živoj boji (boja heljdina cvijeta). Nakon fiksacije „pozornice, poprišta“ – što je čestotan početak u narodnoj, usmenoj popijevci - slijede dva stiha koja nas upućuju na metaznačenje: „žeti hajdinu“ na čijem klasju nema zrnja upućuje na život nakon „cvatnje“, na mukotrpno obiteljsko privrjeđivanje, kad već ne cvete hajdina nego se, počesto, megla kadi… To sugerira naznaka životnoga Agina (Jaga, Agata) statusa u kome ona več devojka ne, a to pak osnažuje i iskaz u drugoj kitici o njezinom Martinu koji je več junak ne, dakle, nije dečko, mladić nego oženjen čovjek.
 I tako dalje, i niz drugih primjera posvjedočuje da je Žganec imao pravo – pred njim bijaše blago, zlatni rudnik koji je stvorio nepismen ali pošten i častan čovjek ovoga podneblja, čovjek koji nije prošao škole ali je nosio u sebi trpkoću života i nju oblikovao u stih i pjesmu.
Budimo stoga vječno duboko zahvalni vratišinskom sinu koji nas je našom dragom popijevkom predstavio svijetu i zahvaljujući kome smo se vratili i ostali u krilu matice.

P.S. Miroslav Vuk svojedobno je jedan svoj članak naslovio: „Živelo bó ime Vinka Žganca ar ga bodó čuvale jêgove popévke“. Tomu se nema što dodati.