Zrinski pred "revalorizacijom"?

Svake godine, 7. rujna, svima bi nam valjalo komemorirati slavnu sigetsku epopeju i njena protagonista Mikloša Zrinskog, to jest primjer jedne izuzetne hrabrosti prije 447 godina u mađarskom Sigetu, kada se hrvatski ban sa svojim malobrojnim braniteljima suprotstavio daleko jačoj turskoj sili i time, zapravo, spriječio njezin pohod na Beč; uzgred na čelu te sile bio je sultan Sulejman II. Veličanstveni koji je umro upravo za te opsade ( a koji nam lik Turci tako uspješno plasiraju sapunicom!). Junaštvo «hrvatskog Leonide» ubrzo je našlo svoju interpretaciju u pisanoj i u usmenoj (narodnoj) književnosti.
Tako sigetsku temu nalazimo u Cerkvenoj pesmarici (tako imenovanoj Prekmurskoj pesmarici I, starejšoj) – naziva se tako jer je pronađena u selu Martijanci u slovenskom Prekmurju – svakako nastaloj pri koncu 16. ili u prvoj polovici 17. stoljeća, sastavljenoj od više autora te je zato kasnije i bila nadopunjavana. Među tim dopunama je i «Pesem o Sigetu neznanega avtorja, pač iz druge polovine 16. stoletja». Pjesma je četverodijelna, u prvom se dijelu Nikola Zrinski obraća sinu Jurju, koji je u Čakovom turni, da zatraži od kralja pomoć te pripominje, najavljujući tragičnu sudbinu i grada i branitelja:

To moreš sam znati, sinko moj predragi,
da ako sâm Car Sigeta posede,
da bi Siget bil ves železa zrezan,
ne ostavi ga, neg ga hoče vzeti.
U drugom pak dijelu, «Secunda pars», narodni pjevač opisuje neposrednu tursku najezdu i pad Grada, započevši uvodno ovako:
Dobra mâ gospoda, na kraci vam poveim
od Sigeta grada kak smo ga zgubili,
da bogme so ga prekroto platili
ti prekleti Turci svojim glavami.

I u tom dijelu naglašava uzaludni vapaj Bečkom dvoru za pomoć te je zapovjednik obrane sve više uvjeren da se mora uzdati jedino u vlastite snage i Božju milost.
Događaje zatim ponavlja u trećem i četvrtom dijelu. Svršetak pjesme glasi:

Mâ leipa gospoda, na kraci vam poveim
od Sigeta grada, od cara Solimana,
i od dobrih junakov, od Zrini Mikloša,
koga so začeli od davnja žaluvati.

Zrinski Nikolauš s toga sveita preminol,
za sobom je pošten i dober glas ostavil,
da se je pisalo jezero pestou let,
to nesrečno šesto (šezdeseto) leto beše.

Žalosne pesmi vezda nam se pojo,
a prvle so nam se vesele speivale.
Zato prosimo vsi Gospodina Boga,
da nas obaruje od hudih poganov. Amen.
Ovo nije samo svršetak nego i sažetak pjesme o Sigetu u Pesmarici. Pjesnik se, u skladu s epskom tehnikom pjevanja, na početku obraća leipi gospodi, a tad iskazuje svoj etički odnos prema temi: Nikola Zrinski ostavio je pošten i dober glas, a baš je zato i postao tema koja se, u raznolikim amplitudama neprestance ponavlja u hrvatskoj usmenoj i pisanoj književnosti, a sažima se onim poznatim Frankopanovim: Navik on živi ki zgine pošteno. Ali, zadnja dva stiha valja nam tumačiti i drukčije, šire – oni posvjedočuju da pjesma nije samo pjesma o sigetskom junaštvu nego je to ujedno molitva kršćanina koji se obraća Bogu da nas sve obaruje(obrani, očuva, op.) od hudih poganov. Pjesma time ne dobiva samo domoljubnu nego i vjersku dimenziju, kao interpretacija borbe, suprotstavljanja krsta nekrstu, što je manje-više neprestana tema i u hrvatskoj pisanoj književnosti, od Marulića do Mažuranića.
Živi li i danas svijest o sigetskom junaštvu u nacionalnoj memoriji ili će u «globalizacijskoj indiferentnosti» (papa Franjo) to naprastno biti prekinuto?

P.S.1 Dahoh si riječ da se ne ću osvrtati na pojedine stavove i reakcije što ih čitatelji iskazuju svojim pismima. Naime, svak ima svoj stav, svak je rekao svoje i bilo čiji (dakle i moj) odgovor na takve stavove nema osobite svrhe; k tome, valja poštivati pravo na svačije mišljenje. No, proteklih je mjeseci zaredalo nekoliko članaka o Zrinskima te u ovoj prigodi – kad nastojim barem prigodno signirati sigetsku epizodu – naprosto ne mogu ostati «indiferentan». Pridružio bih se tim razmišljanjima (i «razmišljanjima») ovako, što sažetije jer bi sve to zahtijevalo daleko širi razgovor, no nastojim poštivati čitateljevu strpljivost.
Naime, povijest – kako se često čuje – pripada povjesničarima, ljudima od struke, što je samo po sebi jasno. No, pritom ne zaboravimo barem dvoje: povjesničar interpretira povijest, dakle u tumačenje događaja unosi, i vrijeme u kome živi, i svoj svjetonazor i svoj odnos prema temi, k tome, u nekoj će temi pojedini segment naglasiti, drugi čak i prešutjeti, te se uvijek postavlja pitanje koliko je tumačenje povijesti objektivno tumačenje a u kojoj mjeri njezina interpretacija. Drugo, činjenica je da povijest pišu pobjednici/vladajući, što iznova aktualizira «objektivnost» tumačenja povijesti. Pripominjem to zato što je i u narodnoj svijesti, narodnom biću tijekom povijesti prisutna interpretacija, to jest subjektivno tumačenje povijesti. Riječ je o tzv. primijenjenom modelu, to jest narod – kroz usmenu i pisanu riječ, obilježavanjima - naglašava, veliča one događaje i osobe koje su tijekom njegova postojanja snažile duh i bivale uzorom, u povijesti je, dakle, crpio i nalazio snagu i primjer, «napajao se» na vrelima velikih događaja i njihovih sudionika. Zato Zrinski! Kako je žalostno stoga čuti da se na taj način oko Zrinskih stvarao «kult malograđanskog romantizma»! Starčević je izjavio da «sav grieh Zrinskih i Frankopana bide, da biahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu»; o Zrinskima pišu povjesničari Šišić, Šidak, Rački; Nada Klaić piše da «historijsku ulogu Zrinskih i Frankopana u cjelini ne možemo ocijeniti drukčije nego pozitivno»; o njima pišu književnici J.Menčetić, A.Šenoa, A.Harambašić, E.Kumičić, A.Tresić Pavičić, T. Strozzi i mnogi drugi, pored niza primjera u usmenoj književnosti, te u likovnoj umjetnosti (O. Iveković i drugi) i glazbi (I.pl. Zajc i drugi). Sve su to odreda «malograđanski romantičari»! Isto tako, njihovo obilježavanje postalo je «mitomanski stereotip»! No, paradigmatičan primjer za ovu sintagmu bio bi u novijoj povijesti, od ‘45….
Isto tako se čuje (piše) da «čemu slaviti glavosjeke», potrebno je učiniti «odmak od defetizma». To bi značilo da ne bismo više trebali obilježavati 30. travnja, ali tad niti sigetski 7.rujna, niti kuršanečki 18. studenog?! Uzgred: po toj logici ne bismo trebali obilježavati niti vukovarski 18. studeni jer su tamo isto tako izginuli branitelji i grad pao u neprijateljeve ruke!
Onda, Zrinski kao «brend»? Svakako, to već «Zrinska garda (čiji sam, čast mi je istaći, predsjednik Častnoga suda) radi godinama. Međutim, Zrinski nisu i ne mogu biti (samo) turistička atrakcija, bal , parada, streličarstvo, oni za Hrvatsku jesu i trebaju biti daleko više. Bez obzira ginuli ili ne ginuli za (ovakvu) Hrvatsku, svoju su pripadnost naglašavali u više prigoda.
Ma, najbitnije je u svemu tome ovo: «Nacionalni simboli, patriotizam i hrvatske vrijednosti postaju out. Njih se banalizira i smatra ih se nevažnima (…) a ustrajavanje na njima je natražnjačko, ognjištarsko i nacionalističko» (B. Skoko).

P.S.2 Ode nam u vječnost bivši čakovečki gradonačelnik. Bili smo suborci, on zapovjednik, ja pomoćnik postrojbe koja je ‘91 sudjelovala u oslobađanju Varaždina i na pakračkom bojištu. Bataljun se zvao – «Zrinski». Eto nazivom još jednog priloga «mitomanstvu».