Da je svaki dan Valentinovo...

Valentinovo je kalendarski 14.veljače i primjer je rijetkih blagdana o kome znamo tako malo, a koji se naveliko obilježava. Razumije se, i u tom se nesrazmjeru susreću povijest, legenda i današnja, suvremena tumačenja.

Rimski martirologij pretpostavlja da su postojala dva sveca, koja su podnijela mučeničku smrt na ovaj dan 269. godine i na istom mjestu. Novije interpretacije sklonije su da je današnji sveti Valentin bio biskup Valentin Ternijski. Rimski car Klaudije II. Gotski ga je, za progona kršćana u 3. stoljeću, dao uhititi te ga ispitati o njegovoj vjeri; kad ju je ispovjedio a za rimske bogove rekao da su demoni, sudbina mu je bila zapečaćena. No, prije toga je čudesno izliječio slijepu kćer suca Asterija koji se potom zajedno sa suradnicima obratio na kršćanstvo. Zato je i njima car namijenio istu sudbinu te je i sudac sa svojom obitelji podnio mučeničku smrt. Svetac se danas štuje kao zaštitnik očiju i zagovornik protiv padavice.

Kao i drugo, i ova legenda ušla je u narodnu memoriju te se sv.Valentin stoljećima slavio kao ozdravitelj, a to je potvrđeno i u međimurskoj narodnoj popijevci, u više interpretacija. Jedna od njih, prema Žgančevim zapisima, glasi:

Valent, Valent, cvetek, drági, ufanje sih grešnika.
Naj te diče svéta stvári, ar si rođen venec právi.
Koga vidim vu oltáru z leve stráni ‘de stoji,
Milostivo grešno ljudstvo svojim okom on gledi.
Strahoviti veliki beteg, što ga ufal zvráčiti?
Nit doktora, nit barbéra, koj bi mogel zvráčiti.
Jeden purgar vu varašu velik beteg imal je,
Si doktori i barbéri k njemu vráčtva nosili.
Saka vráčtva zahman bila, nikaj su ne hasnela,
O pol noči dojde Valent, pak vu hižu zapre se.
Onu vuru i minótu on purgar ozdravil je.
Dragi moji krščeniki, hvalu dajmo Gosponu,
Koj nam zdravje podeluje po svetom Valentu.

U ovom našem vremenu, međutim, sv. Valentin se uobičajeno shvaća kao zaštitnik zaljubljenih i općenito, ljubavi. Tu vezu moguće je objasniti na više načina.

• Prvi je da je Crkva tražila da se vjenčanja, najčešće popraćena bučnim veseljem, ne obavljaju za vrijeme Došašća, u predbožićno i božićno vrijeme, a osobito pak ne u vrijeme korizme i u uskrsno vrijeme. Kako je u godišnjem kalendariju Valentinovo upravo između ta dva razdoblja logično je da se upravo tada najviše svadbovalo.
• Drugo tumačenje može početi od one poznate latinske: Nomen est omen=ime je znak. Naime, ime Valentin ( a uz njega i kratice/izvedenice Valentina, Tin/Tina te u prijevodu Zdravka, Zdravko) izvodi se se od lat. riječi valens, što znači, „zdrav, krjepak, mlad“, a takav je svaki zaljubljenik – žarka srca, razigranih osjećaja, dakle mlad!
• Treće objašnjenje možemo nazrijeti u činjenici da je car Klaudije novačio mladiće za vojsku, mnogi od njih to se željeli izbjeći a Valentin im je pomagao tako što je potajice vjenčavao mlade, zaljubljene parove.

A s obzirom na tradicijsku, običajnu baštinu objašnjenje bi se isto tako moglo potražiti u godišnjem klimatološkom ciklusu: naime, oko 14. veljače počinje buđenje prirode, nagovještaj novoga života, dakle i buđenja ljubavi. Sve se počinje buditi pa latinska izreka ne glasi slučajno ovako: Festa Valentino ediit lux – quisque sibi sociam jam legit ales avem =Došlo je Valentinovo i svaka je ptica već sebi izabrala pticu družicu. Naznaka buđenja prirode upravo buđenjem (cvrkutom) ptica ušla je i u narodne običaje u kojima zato i čujemo da se na Valentinovo fičeki ženiju . Isto tako se spominju i čerlene čižmice ali i običaj pečenja posebnih kolačića koji oblikom upućuju na pticu. O čemu je riječ? Jedna će nam kazivačica objasniti: Kolačeci só se spekli i nametali po koržnjákaj i na vrtu. Stareši só nam rekli da se to „ftičeki ženijó ( da je to ptičja svadba, op.), deca só išla pobirat pak só dobila čerlene čižmice, kajti je bil snég i zima ( a djeca su otrčala bosonoga upravo zato da dobe „čerlene čižmice“!).

Zapaziti nam uz ovo valja činjenicu da se u međimurskoj popijevci, kad god je riječ o ljubavnim osjećajima, gotovo redovito pritom spominje - ptica, bilo ju smislu diskretno nagoviještenih probuđenih ljubavnih osjećaja ili pak u prenesenom smislu. Primjera je napretek, evo tek nasumce đačkih stihovi:

Ljubav je kak mali cvetek,
sa latice dve!
Prva si ti, druga sem ja…
Ljubav je kak dva ftičeka kaj sede na grani,
i popevaju tak lepo i glasno!
Prvi si ti, druga sem ja…
Ljubav je kak dva mraveka
kaj su se sreli vu travi!
Prvi si ti, a druga sem ja…

Naravno, izvorno značenje sveca izgubilo se u današnjoj svakodnevnici, no ako on barem nadahnjuje na ovaj način, ispunio je svoju misiju…

P.S. Posuđujem iz internetskih stranica: „Današnji način proslavljanja Valentinova koje prati hrpa kičastih ružičastih srdašaca i Amorovih strelica, čisti je uvoz sa zapada. Dakako, nema ništa loše u tome što ćemo na taj dan darivati naše drage osobe i prijatelje – ali pritom je dobro znati po čemu je Valentin doista opstao kroz sva ta stoljeća – a to je uzvišena ljiubav prema Bogu i ljudima. Tako silno jaka da je bio spreman dati i život za nju! To neka nam bude primjer ljubavi, a ne ono što nam premnogi danas prodaju kao ‘ljubav’, potpuno obezvređujući tu riječ“. U tom smislu (duhu) i naslovih ovu kolumnu.