Piše Bojana Španiček Kanoti: Kome se u Prelogu pokvario telefon?

U društvu u kojem je pijenje alkohola duboko ukorijenjeno, u kojem se uz čašicu nazdravlja u svim prigodama – nije lako ostati trijezan. Nije u takvome okruženju uopće teško zagaziti u ovisnički pakao, ali da bi čovjek sam sebi prestao biti najveći neprijatelj, potrebna je gotovo nadljudska volja i odlučnost.

Svaki je dan borba s vlastitim demonima, svaki je dan bez popijene kapljice uspjeh. I zato su članovi Kluba liječenih alkoholičara iz Preloga, koji su proslavili 20 godina uspješnih životnih priča, pobjedničkih priča, zaslužili da im se čestita.

I čestitali su im mnogi – na proslavu su stigli njihovi prijatelji i kolege iz drugih klubova u Međimurju i okolnim županijama, čak i iz Ljubljane... Kao i uvijek, bile su tu dvije liječnice koje su od prvog dana klupski pokretač i puno slobodnog vremena odvajaju kako bi bile potpora svojim članovima; stigli su i načelnik preloške policije i tamošnji kontakt policajac, a umjesto župnika koji nije mogao doći, pozdrave je okupljenima uputio župni vikar. Iz Zagreba je na proslavu doputovao i ugledni neuropsihijatar, stručnjak alkoholog i veliki podupiratelj Kluba, iako je to subotnje poslijepodne mogao provesti u krugu vlastite obitelji, na rođendanu svojega sina.

Tim je teže bilo članovima KLA Prelog sakriti razočaranje što nije došao nitko iz preloške gradske uprave. Uzalud su se osvrtali oko sebe, gledali u stolicu namijenjenu gradonačelniku, no ona je ostala prazna.

Da se ne razumijemo krivo – opravdano je ne moći stići na sve događaje ovih dana, program je uistinu bogat i raznolik i jasno je da se gradonačelnik (zasad) ne može klonirati. No, zato je tu cijela svita gradskih podčelnika na koje se događaji mogu raspodijeliti. Možemo razumjeti čak i da su baš svi taj dan u to vrijeme imali druge obaveze, ali red je i pošteno, to i javiti.

Od potpune blamaže gradske je oce spasila savjetnica za društvene djelatnosti. Na proslavu je, doduše, stigla s harmonikom, kao izvođačica, no završila je s mikrofonom u ruci, kao predstavnica Grada. I to bi bilo u redu, samo da je, ponavljam, i njoj netko javio da će upravo ona u ime gradonačelnika ovim velikim borcima uputiti nekoliko toplih riječi i primiti zahvalnicu koju su im pripremili. Poštedjelo bi se ženu nelagode dok je na pitanja gdje je gradonačelnik, hoće li doći on, ili ne - crvenjela? Bespotrebno, sve je mogao riješiti jedan telefonski poziv. A, ako je netko zaslužio da im se čestita, stisne ruka i s poštovanjem pogleda u oči, to su bili ovi ljudi.