U sportu je život, ne u bemveju

Manje je važno nazovemo li to nekim oblikom međimurskog jala ili čime drugim kao i to koliko su naši sugrađani koji rade u inozemstvu i sami pridonijeli stvaranju tog narodnog običaja, no činjenica je da podosta domicilnih Međimuraca oduvijek podozrivo, s podsmijehom i pratećim negativnim, obično ne i baš nešto pretjerano duhovitim komentarom, gleda na svoje gastarbajtere. - Gle ga, kak se parkerav s tim bemvejom, bi vroga tak vupav tam v Minkeno. O kak se ova teca nakinđurila, a f Štutgarto živi na kruho i vodi, kaj glumijo. To je tek manji dio iz široke palete jezičnih proizvoda koji su se s ulice u novije doba preselili na društvene mreže – sigurno utočište u kojem svatko tko ima računalo ili mobitel u pravilu može valjati što god hoće. No, i tamo, primijetit će čak i površni pratitelj, spomenuta pojava postaje sve rjeđa. Nije teško zaključiti zašto. Mnogi od onih koji su lupali po gastarbajterima danas dijele njihovu sudbinu, a bez obzira što rekla statistika ili političari – odmah da usput citiram jednog s društvenih mreža koji kaže da se u Čakovcu svakodnevno otvaraju radna mjesta - trend se nezaustavljivo nastavlja. Možda to najbolje pokazuju i gužve kakvima smo osobito na cestama (te u večernjim satima po kafićima) svjedočili uoči Svih svetih kad su, kao što će i za božićno-novogodišnjih blagdana, naši stranci došli na urlaub. Bez obzira na zavidne poglede uvijek je lijepo doći kući, makar i u rabljenom, a ne novom bemveju. No, rijetko tko se vraća zauvijek, eventualno razočaran stranim svijetom i poslodavcem.

Za to vrijeme domaći Međimurec usput sočno psujući, na televiziji gleda kako se nemušti političari igraju istražitelja da bi ih na kraju osramotio stogodišnji svjedok. Gledaju i sportski program. Ne samo nogomet. Nego i novo trkačko natjecanje Londonski cener (naziv je navodno nastao po uzoru na već renomirani Vanofski cener, po našem Ivanovcu). U Londonu se međutim trči posebna disciplina – Pobjegni novinaru. Shvatio je najpoznatiji hrvatski novokomponirani srednjeprugaš da nema vajde od izležavanja u tamo nekim dvorcima i sjedenja na kožnim sjedalima debelih, crnih bemvejova ili čega već. Shvatio je Ivica da je jedini ispravni način života – sport i odricanje. Odrekao se taj potencijalni ultramaratonac i tamo nekih firmi koje je imao pa i njihovih tamo nekih dugova. Nije problem. Platit će to tamo neki Međimurec. Ako i posljednji prije toga ne ode u tamo neki Štutgart ili taj London, pa se možda jednog dana vrati, u nekoj ne tako bliskoj budućnosti.