Zašto Hrvatska nije priznala Palestinu? Zbog kukavičluka Vlade!

I dok je veliki dio Hrvatske oduševljen nadasve zrelim, državničkim, miroljubivim ponašanjem generala Ante Gotovine, šačica ekstremnih desničara i profesionalnih Hrvata, pita se je li to uopće njihov Gotovina. Zašto? Zbog Gotovininih pomirljivih poruka, zbog njegovog simboličkog zakapanja ratničke sjekire, zbog poziva na toleranciju, zbog priznanja da na Hrvatsku imaju, kao i on, jednako pravo i hrvatski Srbi. Zadrigle desničare poput Zvonimira Trusića ili novinskog potjerničara Ivicu Marijačića smeta to što se Gotovina zalaže za praštanje te pogled usmjerava prema budućnosti. Ne mire se ekstremisti s činjenicom da je njihov dojučerašnji idol simbolički označio kraj rata te pozvao izbjegle Srbe da se vrate u svoje domove u Hrvatskoj.
Rat bi se, po stavovima desničara, trebao, izgleda, nastaviti. Iako će se, vjerojatno, zaklinjati da su vjernici, ekstremisti ne žele i ne kane oprostiti. „Naš donedavni idol opalio nam je takav šamar da nam od njega još bride obrazi“ – načrčkao je Trusić, a Marijačić da je Gotovina „oduševio hrvatsku ljevicu za koju je sve do 16. studenoga bio ratni zločinac, kriminalac i narkoman, a od toga dana general gospodin i idealni predstavnik građanske Hrvatske koji se, eto, ne želi sjećati rata, koji poziva Srbe da se vrate u Hrvatsku i koji ističe na prvo mjesto činjenicu da su Zadar i Hrvatsku branili građani svih nacionalnosti, a pritom ne spominje ni pobjede, ni poginule, ni Hrvatsku, ni Oluju, ni branitelje, ni Šuška.“

Gotovina neće biti pijun

Smeta huškačima generalova tvrdnja da je rat zlo, jer bi oni nastavili ako ne pravi, onda barem hladni rat. Koji ima svoje pobornike i s one druge, srbijanske strane. Marijačić i Trusić imaju partnere u stvaranju okvira za mržnju u srbijanskom predsjedniku, četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću te premijeru Ivici Dačiću zvanom Mali Sloba. Snimka radnoga sastanka sa zapovjednicima hrvatskih jedinica koje su netom ušle u oslobođeni Knin svjedoči da Gotovina nije promijenio niti retoriku, a niti stav. On je danas artikuliraniji i pomirljiviji, što je, s obzirom na vrijeme i okolnosti, potpuno logično. Smeta ekstremistima činjenica da Gotovina neće biti njihov pijun i rušiti od HDZ-a možda tek mrvicu ljeviju Vladu.
Smeta im što general poštuje hrvatske institucije te što će se posvetiti obitelji, prijateljima i poslu. Ekstremisti su iskazali srdžbu zbog činjenice da se Gotovina neće politički angažirati te da neće stati na čelo njihove malobrojne i beznačajne kolone.
Predbacuju Gotovini zato što nije, poput Markača, 18. studenog otišao u Vukovar. A nije otišao, kao što je rekao, zato što nije želio „ukrasti“ braniteljima, svim Vukovarcima i građanima Hrvatske obilježavanje pada Vukovara.

Mahali bi ratnim sjekirama

Bijesni su ekstremisti zato što Gotovina ne dopušta da ga vodaju po Hrvatskoj kao turističku atrakciju, već sam promišlja svaki svoj korak. Umjesto u Vukovar Gotovina je otišao zavjetovati se svetoj Mariji, a otišao je u Mariju Bistricu u tišini, bez pompe, nasmiješen i pun ljubavi. Desničarima smeta to što general ljubav daje a da ljudima ne broji krvna zrnca. Ljudi ispunjeni mržnjom ljubav naprosto ne mogu shvatiti. Uljudno se Gotovina ispričao HDSSB-ovoj vlasti u Osijeku zato što nije mogao doći na uručenje povelje počasnog građanina. Markač se pozivu – što sam i očekivao - odazvao.
Nadam se da će se Gotovina uspjeti othrvati inflaciji počasti koje mu nude političari zato da bi sebi a ne generalu podigli spomenik i tako zaradili pokoji politički poen. Što to uopće Gotovina ima zajedničkog s Trusićem ili Marijačićem te njima sličnim desničarima a da nema, primjerice, s Predragom Fredom Matićem, Zoranom Šangutom ili Antom Kotromanovićem? I, konačno, zbog čega jedan general, heroj Domovinskog rata, ne bi bio zagovornik građanske Hrvatske?! Upravo je građanska Hrvatska ideal, san većine političkih Hrvata kojima je pun kufer mahanja nezakopanim ratnim sjekirama. Nakon što su odratovali, žele živjeti i, kao što kaže Gotovina, okrenuti se budućnosti. Onoliko koliko će im to dopustiti loša politika i loša vlast.

Sluge pokorne

Časni političari postupaju časno i u najtežim, bilo ratnim bilo kriznim vremenima. Nečasnima nikad nije vrijeme za iskazivanje osobne časti i časnog karaktera njihove vlasti. Koliko smo zavisna i neslobodna država dočarao je naš stav prema Palestini.
Prošloga se tjedna u Ujedinjenim narodima glasalo o priznanju Palestine. Velika većina država omogućila je Palestini status zemlje promatračice u Ujedinjenim narodima. Protiv priznanja Palestine bio je, naravno, Izrael. Njemu se očekivano pridružio SAD, potom Kanada, Češka, Marshallovi Otoci, Mikronezija, Nauru, Panama i Palau. Članice EU bile su podijeljene; 15 ih je glasalo za priznanje Palestine, jedna protiv, a ostale su bile suzdržane. Suzdržana je bila i Hrvatska. Zašto? Zato što je SAD bio protiv, a Njemačka suzdržana. Većina bivših i sadašnjih diplomata opravdavali su ovo kukavičko ponašanje hrvatskih vlasti. Bit ćemo hrabriji, poručuju bivši ministri vanjskih poslova Tonino Picula i Gordan Jandroković, onoga časa kada uđemo u EU. Do tada moramo biti sluge pokorne. Ne smijemo se zamjeriti najmoćnijim silama, tobožnjim saveznicama. To samo znači da svaku njihovu pomoć i te kako skupo plaćamo. Sudeći po ponašanju i HDZ-ovih i SDP-ovih političara Hrvatska kupuje članstvo u EU.

Odavno smo izgubili ponos

Kod glasovanja o priznanju Palestine hrvatski politički vrh nije uvažio mišljenje Svete Stolice, čiji su stavovi, u svim drugim prilikama, za hrvatske trabante sveto pismo. Ovaj put vlast nije slušala Papu već Angelu Merkel i Baracka Obamu. Oni su, kada je palestinsko država u pitanju, iznad Vatikana. Jer, Sveta Stolica – i sama promatračica u Ujedinjenim narodima – zalagala se za priznanje Palestine. Zašto? Zato što je priznanje Palestine, osim političkog, i moralno pitanje. S Palestincima smo trebali biti solidarni, kao što su s nama uz Svetu Stolicu 1991. te 1992. bile solidarne mnoge države Europe i ostatka svijeta. Sjetite se s koliko smo ushićenja 15. siječnja 1992. godine dočekali priznanje Hrvatske. Što bi bilo da su države koje su nas priznale kalkulirale kao što danas Hrvatska kalkulira s priznanjem Palestine?! Tko naivan vjeruje da će hrvatskim političarima ulaskom u EU biti podarena vizija, hrabrost i odrješitost?! Što će osim ponosa Hrvatska sve dati i prodati a da bi postala 28. članica EU?! Prije više od dvije godine priveli su nas i Slovence k stolu i natjerali nas da potpišemo arbitražni sporazum o granicama. Zbog ulaska u EU odrekli smo se i ZERP-a. Kako bi se približili Europi morali smo prodati ondašnji Treći program HRT-a, Večernjak i koješta drugog. Ponos smo, izgleda, već odavno izgubili.

Krivi su i kapitalisti

Sve je u Hrvatskoj palo što ne bi smjelo pasti i sve u Hrvatskoj raste što ne bi trebalo rasti. Raste inflacija, porezi, nezaposlenost... pada BDP, opća potrošnja, standard... Tko je za to kriv? Vlast kaže; kriza, a opozicija, logično; kriva je vlast. I hrvatskim kapitalistima za pad BDP-a kriva je nesposobna Vlada. Jer nije stvorila okruženje poželjno za investiranje. Još uvijek smo, bez dvojbe, neorganizirana, stihijska i bespravna država u kojoj birokracija čini sve ne bi li podmetnula nogu svakom potencijalnom investitoru, bilo domaćem, bilo stranom. Za godinu dana kukurikavci nisu mogli podići na noge gospodarstvo, ali su mogli napraviti reda među prekobrojnim birokratima. Mogli su ukinuti sve nepotrebne zakone, procedure i namete koji stvaraju antipoduzetničku klimu. Mogli su, ali nisu. Zato im građani sve manje vjeruju. No, za sve očajnije stanje u državi nije kriva samo vlast već su krivi i kapitalisti, kojima je jedino do profita. Sukrivci za gospodarski kolaps te pad BDP-a su i menadžeri koji ne znaju u što, kako, gdje i kada investirati. Bezidejni su, ali vole upućivati otrovne strelice u Vladu. Ivica Mudrinić neprestano reketari i svako malo se nudi Vladi kao genij koji će riješiti krizu. Čudno; menadžer koji je učinio sve kako bi što više osiromašio hrvatske građane sebe vidi kao spas!?
Mudrinić i njemu slični bili bi još jedna omča oko vrata i Vladi i građanima Hrvatske.

P.S. Osim predstavnika hrvatskih poslodavaca, po sve šepavijim rješenjima Vlade pljucka i guverner HNB-a Boris Vujčić. Dakle, politika novoga guvernera na tragu je politike Željka Rohatinskog koji se ponašao kao da ne živi u Hrvatskoj i kao da HNB nije u službi Hrvatske. I, ruku na srce, nije bio. A nije ni danas. Jer da je u službi Hrvatske i njezinih građana, Vujčić bi konačno priznao da je i HNB odgovoran za gospodarska kretanja, a ne samo za očuvanje tečaja. HNB treba konačno pomoći hrvatskoj privredi, a ne se samo starati o tome da strane banke za što kraće vrijeme ostvare što više profita te da posluju bez ikakvoga rizika.