Zvjezdane godine 2016. u Stiperu kao na Mjesecu

Svjetlost ponosa obasja čovječanstvo zvjezdane godine 1969., kad je ljudski rod dotaknuo nebo. Neil Armstrong je tada hodao po Mjesecu. Zvjezdana je godina 2016. A u Stiperu, u Međimurju, u šikari uronjenoj u poljoprivredne parcele između Totovca i Ivanovca je (još uvijek) ko na Mjesecu. Nema puta, nema struje, vodovoda, plina... Ima samo kisika i - ljudi.

Rana je to našeg plemena: o slučaju Stiper ću pisati dok god ima(m) zraka! Jer je ta "adresa" (do koje se može terencem, kad je tlo suho i čvrsto) zrcalo duše naše zajednice, njezina opora istina i sramota!

Agoniju Stipera smo u listu Međimurje otkrili prije četiri godine: nezapamćen je to slučaj u našem kraju - sudbina dvojice dječaka koji su doslovce propali kroz sustav te zbog strašnog propusta djelatnika čakovečkog Centra za socijalnu skrb u školu krenuli s osam, odnosno s 12 godina! I danas su u Stiperu. Bez struje, vode... s (pre)malo hrane, ali i nade da će se iščupati. Dječaci sada imaju 12, odnosno 16 godina. Danas, 5. rujna, kreću u peti razred osnovne škole. Veliki izazov je stavljen pred prosvjetne djelatnike Osnovne škole Ivanovec. I svaka im čast! Zajednica jedva da ih podržava u brizi za dječake i nastojanju da završe (barem) osnovno obrazovanje, no, ne predaju se. U kontaktu sam s ravnateljicom Škole koja mi s iskrenom radošću ističe uspjehe dječaka u adaptaciji i svladavanju gradiva.

Majke sa sinovima i otac mlađeg djeteta i nakon četiri godine žive u bajtama sklepanim od otpada, izolirani u vrućem grotlu, koje će uskoro zaliti kaljuža, potom, okovati led. Prži ih vrelina ljeta, oprži ih i studen... zak(l)ona nema na toj mrtvoj točki planeta.

Ovom problemu ima lijeka, no, zajednica je pokleknula: činjenica je da roditelji ne žele smjestiti dječake u udomiteljsku obitelj (i) zbog novca koji za njih dobivaju od države. Drugi razlog je što su uistinu snažno povezani. Svako dijete želi biti uz roditelja. Trajno rješenje - izmještanje majki i dječaka - nije tražilo nikakav velik novac. Trebalo je volje.

Talog nebrige raste: neki dan sam bila u Stiperu i roditelji mlađeg dječaka mi se zaklinju da četiri godine, otkada je o njima prvi put pisano, nitko od socijalnih radnika nije "navratio". Nadam se da su u krivu. Ako nisu, hoće li itko odgovarati? Hoće li itko od odgovornih podići osobnu ljestvicu vrijednosti, odgovornosti i profesionalnosti? U slučaju Stiper ne pomažu ni predizborne kampanje: premalo je duša ostalo zarobljeno u tom grotlu da bi političarima rješenje njihovog problema bilo zanimljivo. U vrijeme kad smo javnosti otkrili slučaj Stiper, objavili smo i dostavljeno očitovanje socijalne radnice koja je u to doba bila zadužena i za područje na kojem žive dječaci s ove adrese. Bila je to Antonija Canjuga. Podsjećam, 2012. godine su nam iz CZSS-a Čakovec napisali suhoparnu rečenicu da su "reagirali na anonimnu dojavu o zapuštanju djeteta i pokrenuli postupke".

Antoniji Canjugi je Stiper "kruna karijere". Država ju je nagradila za "podvig": danas je ravnateljica čakovečkog Centra za socijalnu skrb.