Po zimi je zima, se zna(lo)!

Otkad je svijeta i vijeka i dokle će ih biti, vrijeme je za čovjeka bilo, jest i bit će vrlo važna, čak bitna „stvar“ i to u oba njegova smisla ili značenja: Prema jednomu, to je „trajanje nekog slijeda promjena, odnosno razmjer između onoga prije i onoga poslije u nekom gibanju“. Tako ga barem pokušava objasniti jedna od mogućih i postojećih definicija, umjesto da se zadovolji starim i jednostavnim izrazom da je to „četvrta dimenzija svega što postoji“, pa „naj si misli što si kaj (h)oče“. Posebno kad sebi ili drugomu broji dane i godine kao temeljne njegove odrednice pa se više zgraža nego čudi kako brzo prolaze.

Prema drugomu, to je „trenutačno stanje atmosfere nad određenim mjestom“, a „određuje se prema dominantnom elementu (vjetar, kiša, oblaci, sunce)“, kako se opet nalazi definirano u knjigama kojima je upravo to svrha. Riječ je, dakle, o vremenu u meteorološkom smislu.

Ne mora čovjek biti star; ne mora imati za hrptom ili na pukli (grbači) toliko da – kako zna reći jedan moj dobar prijatelj – „Da j’ leto melo sam šest mesecov, on bi vre zdavnja bil stoletjak!“ Dovoljno je, dakle, da netko pamti dvadesetak-tridesetak godina pa da potvrdi da su se vremenske prilike zvane klima iz temelja promijenile. Nekad, osobito kad se za dugih zimskih večeri na „čeharama“ znao povesti razgovor o vremenu, naročito u smislu osvrta na duže proteklo razdoblje ili dugoročnijega nagađanja kakva će biti godina, stari su Međimurci znali mlađe poučavati i pomalo u šali rješavati im probleme takve vrste govoreći: „Se je v Božjih rókah, ali jeno morete več napré znati: po leti bó toplo i vróče, po zimi bó mrzlo, zima.“ Ponekad i ponegdje izrazi „mrzlo ,zima“ odnosno „vróče“ znali su biti zamijenjeni rječcama „huš!“ i „has!“ kojima su inače stariji malu djecu upozoravali da je nešto vrlo hladno ili vrlo vruće: na primjer, snijeg i led su „huš!“, a „ogenj“, „žerjafka“, pa i vruća juha, čaj ili mlijeko su „has!“. Takav uzvik djetetu koje se približava „šparhetu“ (Tak je zima kaj najrajši i šporhota vužgal!), pećnici ili nečemu vrućemu uvijek je upozorenje: Pazi, mogao bi se opeći!

Spomenuta, makar i u šaljivom obliku izrečena prognoza – takva ili u različitim inačicama kao što su, na primjer, „Po zimi bómo snega meli več kak ga nucamo; zato bómo po leti dežđa želni (žejni) tak kaj ‘mo jezike do pojasa plazili,“ ili „Snega bó po zimi kaj namo znali kam ž njim, dežđa bó po leti kaj namo znali gde bi ga zeli“, a čuo sam i „trgovački“ slikovitu prema kojoj „Zimskoga snega bó i na metre, a letnoga dežđa niti na deke“. Danas, u sredini siječnja i upola ovogodišnje zime, gotovo na prste mogu se nabrojiti dani s temperaturom ispod ništice, a o snijegu da se niti ne govori. Upravo zato vrijedi podsjetiti na ono što je narodna mudrost o zimi rekla – ne napamet, nego na temelju istinitog iskustva.

Narodno iskustvo ne drži se kalendarskoga, dakle umjetnoga rasporeda godišnjih doba. Ono zna da zahlađenja i oštrih mrazova može – izuzetno, ali može – biti već i prije nego počne kalendarska jesen. Zato se tješi „Kakši Egidi [1. rujna], takša jesen,“ a onda će „takša jesen“ najavljivati i zimu. Na primjer: „Če ftiči Miholje čakaju, pred Božičom ne bó zime.“ Ali, što se također događa, „Če listje kesno dol opadne, zima bó huda.“ Ipak, moglo bi i dobro biti: „Če je sveti Martin suh, bó po zimi rasel kruh.“

Bez obzira na to, „Sveta Katarina rada beloga konja jaše,“ što si ona nerijetko priušti, jer već i „Si sveci znaju biti beli“, premda još samo nakratko. Ozbiljno počinje na kraju studenoga: „Sneg na Jendraša velku škodu nanaša“ zato što „sto dni trpi i žita mori“. Ako pak je „Na Andrašovo jug – Drava i Mura skup“ jer će uskoro tako zahladiti da će se i rijeke smrznuti.
„Kakše Barbarje, takši Božič“, što nije nevažno jer „Če je na Božič južno, spravla se leto tužno.“ Prosinac uopće mora biti hladan jer ako pada kiša, a ne snijeg, on „se plače zato kaj zna da bo k letu suša“. I obrnuto, „od decemberske zime i snega moči se nadjati sega.“

Božić je uopće važan dan, upravo od njega dani počinju bivati duži i to „od Božića do Novoga leta kulko kokot zehne, od Novoga leta do Treh kralov kulko kokot stópi, od Treh Kralov do Svečnice kulko srna skoči.“ Osim toga ako je „Božič na trati, Vuzem (bó) na plati (peči)“ – odnosno, „Božić v snegu, Vuzem v cvetu“, kako bi i trebalo biti.
Nižu se tako božićni i siječanjski dani puni različitih nagovještaja za budućnost. Spomenimo ovaj put još samo dva: najprije „Pavel Pustinjak (17. siječnja) zimu nutri, a obrnjeni Pavel (Obraćenje sv. Pavla, 25. siječnja) zimu vun pela.“ To je, naime, razdoblje jake hladnoće poslije kojega nastaje velik obrat.