Po zimi mora biti zima

Ne otkrivam ništa novo ako ponovim staru istinu – tako čvrstu i jaku da je ne treba dokazivati – da je za fizički život čovjeka, kao i svega ostaloga živoga na Zemlji, neizostavno potrebno nekoliko „(s)tvari“. Među njima su u prvom redu tlo na kojemu živi sve što živi i iz kojega izravno ili neizravno crpi hranu, zrak koji udiše i voda koju pije. Nama je potrebno, pa zato i korisno, a onda i zanimljivo kakvi su odnosi i veze između tih triju prvotno spomenutih „stvari“. A da čvrste veze i odnosi postoje, ne treba dokazivati: zemlja bez vode i zraka pusta je i neplodna; voda bez elemenata tla i zraka u sebi – na primjer, destilirana – pusta je i neplodna. Tako je i sa zrakom: nepomičan i ustajao, sam za sebe i čvrsto odijeljen od tla i vode bio bi beskoristan i besmislen.

Sve mi to pada na pamet kad svim svojim osjetilima osjećam očit poremećaj u desecima i stotinama godina ustaljenom redoslijedu vremenskih, klimatskih, meteoroloških ili kako god drugačije zvanih prilika. Zima je, evo, ušla u svoju drugu polovicu, a da je zapravo još ni osjetili nismo – ne samo ove, nego već i lijepi niz godina. Kad smo posljednji put vidjeli snijeg? Kad smo primirisali zrak ohlađen do Fahrenheitove ništice? Kad su se jezera, rijeke i potoci posljednji put smrznuli tako da se čovjek usudi stati na njih, a kamoli da, recimo, čitava vojska na konjima prijeđe preko njih? A i osnovnoškolci bi morali znati da živimo u klimatskom pojasu kojemu su osnovne značajke vruća ljeta s manje kiše i hladne zime s mnogo više snijega nego ga već duži niz godina viđamo.

A nekad, ipak ne tako davno da se ne bi još pamtilo, to je bilo tako čvrsto pravilo prirode da narod nije mogao ne zapaziti ga i svoje iskustvo o tome prenositi na mlađa pokoljenja. Možda mu je u početku za to trebalo mnogo riječi, ali s vremenom se to pretvaralo u priopćenja kratka po obliku ali bogata sadržajem i značenjem. Po svojoj sažetosti, duhovitosti i slikovitosti, pa onda i po mogućnosti i lakoći pamćenja, ona odaju ne samo dobro poznavanje stvari nego i visoku kulturu koja je sasvim banalna priopćenja izbrusila do poslovična oblika. Pritom se narod ravnao po kalendaru koji je u kršćanskim i katoličkim zemljama stoljećima bio u uporabi, a radi lakšega pamćenja, nije dane ili vremenska razdoblja označavao brojevima, nego je mnoge vremenske pojave povezao sa spomen-danom nekoga poznatoga i popularnoga sveca. Evo nekoliko njih zapamćenih iz vremena prije nego se čovjek – očito svojim nerazumnim, često i nekontroliranim ponašanjem – umiješao u prirodni tijek stvari i pritom ga ponekad i ozbiljno poremetio.

Već bi prvi zimski mjesec, prosinac, trebao biti hladan jer, ako ne pada snijeg, nego kiša, to znači: „December se plače zato kaj zna kaj bu k letu suša.“ Isto tako: „Če je na Božič južno, spravlja se leto tužno.“ Očito je dakle da „Po zimi mora biti zima“ – zato se i zove zima! – jer „Od decemberske zime i snega moči se k letu nadjati sega!“ Uostalom, to zahtijeva i prirodni red stvari po kojemu mora biti „Božič na snegu – Vuzem na trati.“ Ne bude li tako, priroda će se pobrinuti za ravnotežu, pa će biti „Božič na trati – Vuzem na snegu,“ ili prema inačici: „Vuzem za peči!“

Sve, dakle, upućuje na to da se zime ne treba bojati, dapače: „Kak sè drugo, tak i zima mora svoje opslužiti!“ I to što jače, to bolje: „Drevo štero v januaru od zime poka, ono bu na jesen dobro rodilo.“ To vrijedi i za ozime usjeve, ali pod uvjetom da budu dobro snijegom pokriveni: „Če se žito v zimi pod snegom ne poleže, ne bu se niti v leti pod zrnjem prigibalo.“ .

No, zima ima i svoje predahe koji također nisu bez značenja. Tako „Pavel Pustinjak zimu nutri (do)pela, a ‘obrjeni’ Pavel ju vun (s)pela,“ što bi trebalo značiti da je između 15. i 25. siječnja razdoblje najjače hladnoće. Ipak, i to ima svojih iznimaka; jedna takva je 22. siječnja: „Na Vincekovo se vrapci moraju v kolomiji kupati, onda bu na jesen dosti vina.“ Da bi se vrapci usred zime mogli kupati, sunce mora dobro prigrijati, pa se zato veli „Če na Vinka sunce peče, v lagve vino teče,“ odnosno „Kaj (kak, kulko) na Vincekovo s kâpa teče, to (tak, tulko) se na jesen v lagve navleče.“ Doduše, to je u malom raskoraku s onim o dva Pavla, ali – ako je prognoza dobra, zašto ne u nju vjerovati?!

I tako dođe veljača. Ne zna se kako zna kad je to, ali na Svijećnicu – (2. veljače) medvjed izviruje iz svoje rupe da vidi kakvo je vrijeme. „Če vidi kaj je lepo, se dale zakopa kajti zna kaj bu išče bole zima.“ A to i narod zna: „Čez šteru luknju na Svečnicu sunce sveti, ta bu išče snega puna.“ Veljača, dakle – jedini mjesec koji u hrvatskom književnom (ne i u domaćem, međimurskom!) nazivlju ima žensko ime i najkraći je! – ne bi se trebala radovati brzom završetku zime jer „Kulko se mujcek vu februaru na suncu greje, tulko bu se v marcu za peč tiskal“ – možda zato što bi mu na suncu bilo ljepše i toplije?!

P.S. Premda nam meteorolozi prijete da će upravo ovi dani biti najhladniji – do -13°C – a mnogi oko mene jadikuju već na -3°C! – što je još gotovo nezamislivo daleko iznad najniže temperature (hrvatski: topline!!) dosad zabilježene u Hrvatskoj. Rekordnih -36°C bilo je zabilježeno 3. veljače (!!) 1929. u – Čakovcu!!! (Bio je to zapravo vicerekord jer je, navodno, u Gospiću bilo za čitavih pola stupnja hladnije!) Poznato je inače da utisak hladnoće pojačava vjetar – čuo sam da Cigani govore „Nega zime dok nega vetra!“ (Neka mi se ne zamjeri još jedna o njima: „Cigan si je legel na klóp i kajti ni imel drugo, se je pokril s kržakom. Da pak mu je bilo mrzlo, porine prsta čez jenu luknju pa veli: ‘Huš, kak je vuni zima!’ I zadovolen dale zaspi.“)